Jutros sam legla uz onaj divan osjećaj ne može mi ništa cijeli svijet. Krevet je izgledao kao dugo očekivana nagrada. Plišanu žirafu sam izbacila na drugi dvosjed. Glavobolja je prešla u blagu i tek - hej tu sam bol. Izdržljivo. Rolete sam namjestila na rupice, tako najviše volim. (tu ide dio o kutevima/drugi put) U neodoumici da li da isključim mob, preovladala je ona moja strana možda će me netko hitno tražiti. Ili ona druga, kada ti najdraža osoba pošalje sms, a ne stigne mu obavjest o isporučenoj poruci. Dođe to skoro isto i kao isporučena, a ti spavaš kao top i ne čuješ ništa. No, svejedno. Ostala varijanta za "svaki slučaj". Sačekala sam osam i trideset, uključila mašinu. Šminku sam skidala u hodu između kupaone i kreveta, odoljevši porivu da sve zajedno sa šminkom legnem u krevet. Ali šta bi rekao Bora? Kavu sam skuhala i ostavila je pored računara uz popijeni gutljaj dva. Na twitteru, fv za - produžit ću ti ljeto gratis. Dobro, prvo moram u krevet.
Zato ne mogu u petak (13.), pa bi srijeda sasvim odgovarala. Pristajem. Nisam sujevjerna i ne vjerujem u karte ni ispružene dlanove po kojima kažu da su ispisane unaprijed sve linije i svakako već nekuda vode, ali za svaki slučaj.
Do tada ne ostavljaju mi se moje rupičaste rolete. I plišanu žirafu sam vratila u krevet.
(Više me ne plaše ostavljene vrećice na podu pored vrata)
Post je objavljen 11.11.2015. u 23:17 sati.