Još jutros sam znala da ću napisati post. Noćna me je nekako skroz dotukla, uvukla u krevet i zarobila sljedećih nekoliko sati. Zrak miriše na neka dolazeća lijepa jutra. Da ne vjerujem u buduću ljepotu, teško da bih izdržala ove duge dane, što mirišu samo na gar i čiju ujednačenost remeti tek poneka crna vrana.
Možda je pogrešan dan za pisanje, jer me pritiska neka praznina, poput crnih rupa iznad gradova, noću, zimi, kada nema zvijezda. Mjesec već odavno nisam ni vidjela.
Samo čuvam u sjećanju, onaj odsjaj srebra u tvojim crnim kosama.
Nakon noćne smjene, čovjek bi trebao samo da spava. Da ima nekoga da ga ušuška u perje i svilu. Da mu skuha juhu, makar iz vrećice i neki čaj aromatičnog nepoznatog voća.
Time after time.
Post je objavljen 30.01.2016. u 23:00 sati.