Sjećam se da sam htjela da me odvede negdje i da je mi je u taxiju držao ruku i da sam mislila na te šake i prste i moju opsjednutost osjećaju da li nam se prsti snalaze jedni sa drugima i da je sve bilo lako, homogeno i da sam željela da stignemo i već sam u glavi imala slike koje će se desiti i koje će biti a da nisam apsolutno bila sigurna koliko od toga samo naslućujem intuicijom, a koliko prepoznajem po načinu na koji su njegovi prsti prelazili po mojima. Kasnije je on pitao mene jesmo li se ljubili na toj stazi, a ja mu govorim da me je poljubio ali ne znam da li je to trajalo duže od par trenutaka, znam da smo nastavili dalje, i da nisam izvukla ruku. Bilo je hladno i od neba nisam vidjela puno. Između ukrštenih visokih grana šume, sablasno i očaravajuće nebo. I kako govorim da ne želim zaboraviti tu sliku, a on me pita mislim li da je to moguće? Sve moje asocijacije o Sjeveru i čudnim šumama, o vikendima, vinima i čašama na ljubičastom tepihu i negdje između svega toga nas dvoje, raščupana i prekrivena podjednakim brojem čestica kože, ušuškana negdje duboko u svom tom zagrljaju, sa rukama preko njegove kose.
I sve me ovo negdje nosi. Duboko udahnem i pustim da me cijelu prekrije, izdahnem i počnem da ga dišem nanovo. Skupim se. Davno me već potapa.
Svuda je.
Post je objavljen 13.09.2015. u 22:31 sati.