Mi smo se vec jednom voljeli.
Vjencali u Juznoj Americi, ti u svijetlim trapericama, zbog kojih smo se jednom tako posvadjali, da je skoro sve palo u vodu.
Ja u nekoj haljini, ne sjecam se boje jer je haljina kreirana u tvojoj glavi.
Mi smo se vec jednom voljeli.
Zivjeli u gradu sa dvije rijeke, onim mostom, u onom stanu sa cetiri sobe, sa losim gradskim prijevozom, ti si odlazio na posao dva sata prije zbog toga, svjeze obrijan, lijep i savrseno ozbiljan. Mislim da sam na posao odlazila i ja, samo mnogo kasnije, mozda svaki drugi dan, mozda sam nesto pisala od kuce i svako malo oko 17 h, trcala s jednog prozora na drugi, cekajuci da se vratis.
Mi samo se vec jednom voljeli, uz bijelo vino koje si donio sa Zlatibora, uz sum vode iz kupaone, uz sve moguce nijanse mirisljavih svijeca koje sam voljela da biram i kupujem u danima dok te nije bilo.
Mi smo se vec jednom voljeli, imali svoj vrt i omiljene filmove, svoje omiljene knjige i kina, svoj omiljeni kafic sa onim strasno skupim kavama.
Mi smo se vec jednom voljeli, imali svoja omiljena putovanja, mi smo vec docekivali nove godine skupa, Budimpesta, Beograd, a mozda i Pariz. Vozili se istim autobusima i moja je glava vec bila usnula na tvome ramenu.
Mi smo vec jednom kisnuli na ljetnjim kisama, ispod jednog crvenog kisobrana, mi smo imali lice izmedju oba dlana i onaj volim te zauvjek poljubac.
Post je objavljen 08.09.2015. u 22:30 sati.