Ti me izvučeš iz toplog kreveta, gdje sam već budna sanjala, i bunila sam se da je hladno, da stojim u hodniku, da ne znam ni tko si i da ne poznajem ti glas, a ti samo onda izgovoriš ime i ja zaprepašćeno stojim trenutak, onako ledena, sa bosim nogama na hladnim pločicama i osjetim kako mi se ježe dlačice na tijelu i onda ona čudna toplina od stomaka prema dolje, pa niz kičmu što se vraća do obraza i vučem telefon u krevet, prekrivam slušalicu i ponavljam ti ime jer ne vjerujem, ne vjerujem. A ti nemaš ni 25, ni 30, čak ni 40, nikada nisam uspjela da ti izbrojim godine, glas ti je čvrst i zahtjevan i nježan i upitan i puštaš da se u toj svoj sreći iznenađenja smijem, i da priljubim slušalicu uz uho i da slušam tvoj glas i tvoje meko č, dok izgovaraš da sam sretna kao djevojčica i da šapućem kao djevojčica i da li sam takva prema svima, i smijem se i samo šapućem i dalje i dalje... zapravo ne sjećam se kad sam zadnji put šaputala na telefon.. Ne sjećam se kad sam se zadnji put ugrijala na hladnom hodniku kao sada.
Post je objavljen 10.03.2015. u 19:49 sati.