Više ništa nije postojalo. Čak mu se činilo da su sve utjehe koje bi mogao sam sebi pronaći,
samo utvare koje mu razblažuju i ovako smućenu svijest.
Život mu se sveo na fiziološke potrebe.
Tijelo mu se punilo otrovom. Mrzilo ga je ustajati.
Zagušljiv zrak u polumračnoj sobi.
Letimičan pogled na balkonska vrata.
Na trenutak, kao da je vidio njen obris. S leđa. Siluetu.
Polukružne uvojke, sa mirisom poljskog cvijeća.
Onog ljubičastog, što u proljeće livade pretvara u mirišljave sagove.
Koji pod nogama stvaraju osjećaj ugode. Topline.
“Budalo”. Pomisli za sebe. Tko zna gdje je ona? I sve te zanosne misli o Ljepoti.
Kao da bi Ljepota još postojala na svijetu kao što je ovaj?
Uvojci su mu i dalje titrali kao svici pred očima.
Natjerao se na ustajanje. Put do toaleta, skratio je ispijanjem još jedne žestice.
- “Prokleta”. Mrmlja sebi u bradu.
Priviđaju mu se njena leđa sa uzorkom mirišljavih lokni.
Slika je prizvana i ne može ju se sada osloboditi. Težak osjećaj u grudima. Poput ptice zloslutnice.
Prepušta se utvarama smućene svijesti.
Zar bi se trebao boriti protiv toga?
San će mu je opet vratiti. S mirisom poljskoga cvijeća u rana proljeća. Stisnuo je čvrsto kapke. Slutio je da rasuti uvojci mirišu u tuđoj postelji.
Post je objavljen 28.01.2015. u 18:48 sati.