Sjedimo na trosjedu.
Mrak. Samo film u koji netremice gledamo. Tvoja glava koja leži u mom krilu. Cijeli film su me dekocentrirala vlastita koljena.
Krilo. Glava. Čaša. Mađar. I te male sise Nikol K.
Godinama ranije;
Večer kad si došao Zakucao na vrata. Energija koja je privukla oboje. Zakovala nas tamo negdje u čaše o čije zidove se odbijala. Čista privlačnost. Možda prepoznavanje?
Oduvijek me je zastrašivala pomisao male tihe ljubavi. Mislila sam da se od nje brže stari i da na kraju umreš strašno dosadan.
Valjda su mi zbog toga vječito dodjeljivane one brzoizgarajuće, lijepe poput vatrometa. Brzoprolazne i još mogu da te opeku, eksplodiraju ti na dlanu.
(kao da bih mogla zaboraviti onaj novembar, tebe tako mladog, pripitog i zaljubljenog.)
I ne, nisam rekla: "Ne, hvala", Iako sam možda trebala.
Post je objavljen 14.01.2015. u 15:15 sati.