Pregled posta

PAŠKA ČIPKA RELIKT PAŠKE POVIJESTI ILI KAMEN SPOTICANJA?!

Posjet Predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović otoku Pagu, u sklopu svojih posjeta otocima Zadarske županije, ponukao me da možda još jednom prozborim o paškoj čipki za koju doista ne mogu ustvrditi dali je ona relikt prošlosti ili kamen spoticanja kojeg mi u Gradu Pagu nikako da riješimo. Odustao sam od pisanja jednog takvog posta, kako na sebe nebih opet navlačio bijes i neznam kakve sve ne komentara, čak i od onih koji su za to izravno vezani.

Tada me je podnevni "Dnevnik" od 12. travnja 2016. sa prilogom "Pašku čipku treba zaštiti" u trajanju od 2. minute, ohrabrio i pokrenuo da još jednom napišem ovaj post.

Ne mogu vjerovati da u Gradu Pagu još uvijek nema dovoljno volje, ni snage da se konačno pokrene pitanje tko može koristiti Pašku čipku kao detalj nošnje ili bilo kojeg drugog predmeta, gdje i kada?
Voditelj Dnevnika novinar Branimir Frakaš prilog je najavio, citiram: "Čipku u Gradu Pagu koju trenutačno izrađuje tridesetak žena, sav prihod od prodaje odlazi za Galeriju, materijal i edukaciju. Moglo biti biti drugačije kada bi se zakonski reguliralo korištenje slika paške čipke koja se godinama lijepi kao etiketa na primjerice sireve ili boce. Zakon postoji ali je nedorečen."
Ovim prilogom kojeg ću u cijelosti obrazložiti i prezentirati, za sve one koji možda navedeni prilog nisu pogledali, kako paška čipka pored svega, čak i zakonskih regulativa nije od nikoga zaštićena, kako taj relikt paške povijesti svatko može razvlačiti kako ga je volja, od Novalje do Primoštena, uvjeravajući me kako je evolucijski najprije postojala novaljska i primoštenska čipka, pa onda amebe, pa u konačnici možda i koja paška čipkarica.

Koliko puta smo na hrvatskoj televiziji u raznim emisijama kao podlogu vidjeli pašku čipku kao motiv uređenja studija, a da za to paške čipkarice sada udružene u Udrugu, nisu imale niakakve koristi od toga.
Kada je gospodin Ivica Propadalo koji se pamti po desingnu "Dore" kao simbola za pobjedničku pjesmu za Pjesmu Eurovizije na znak statue "Dore", stavio kao motiv pašku Pokrivacu kod mnogih koje sam tada upozoravao, čak nešto i napisao, nailazio sam na nerazumijevanje, kao i sada, a da paške čipkarice nisu imale nikakvu koristi od toga. Svi smo bili zaneseni tim potezom gospodina Propadala, premda nitko nije gledao dalekosežno što to u konačnici znači. Ne osuđujem gospodina Propadala za to, tim više što je istinski zaljubljenik našeg otoka i njegov česti posjetitelj, kazao bih i stanovnik, nešto više o tome je pisao Ivo Palčić u svojim "Meštrima s paškog kamenjara", gdje nam je predstavio gospodina Propadala, on je svojom izjavom da mu je za izradu Dore inspiracija bila Gospe Sinjska i Paška čipka, za promociju paške čipke time učinio više nego oni koji bi to trebali.

Neznam dali se još poklonici toga festivala koja se održavao u Opatiji, sjećaju skanadala iz 2012. kada je statua ukradena pobjednici Nini Badrić.
Jedan vodeći dnevni list tada je donio vijest:
- U gužvi koja je u studiju HTV-a nastala nakon Dore pjevačici je ukradena statua vrijedna 1000 eura. HTV za novi "kristal" nema novca pa, dok je državna televizija ne izradi i uruči novi, Ivica Propadalo odlučio joj je posuditi svoj. Sedam mjeseci nakon pobjede na Izboru za pjesmu Eurovizije, Nina Badrić dobila je zasluženu nagradu – Doru.

Znamo sada i cijenu statue "Dore" i svi uzimaju od toga, kako sam autor, tako i HRT, koja i paškim čipkaricama uredno naplačuje pretplatu, kao dodatni porez, dok Udruga paških čipkarica i dalje se može samo nadati boljim vremenima.
Novinaraka priloga dalje navodi: trenutačno u Pagu čipku šiva tridesetak žena, složne su čipku treba zaštiti. Ne može baš svaki proizvod sa otoka biti ukrašen sa paškom čipkom a bez ikakve naknade Društvu čipkarica koje je nositelj izvornosti.
Nakon ove tvrdnje novinarke spomenutog priloga dalje kazuje Predsjednica Udruge paških čipkarica, gospođa Neda Oros.
- Pitaju, kako je, dali ja to mogu staviti na etiketu? Možete!, ali morate se prijaviti ministarstvu financija jer u tom zakonu lijepo piše da se treba dati 10% vrijednosti tog proizvoda.

Novinaraka dalje komentira:
- 10% po jednom siru, primjerice prilično je velika svota, svjesne su toga čipkarice i dodaju i Kuna bi bila dovoljna, no potrebno je to zakonski regulirati, računica postoji.
Neda Oros dalje zbori:
- Kada bi i Država uzela sebi svoje, da bi minimum 60 tisuća Kuna moglo ući u proračun naše lokalne zajednice, od koje bi se sve ovo moglo financirati.
Novinarka dalje komentira:
- Gotovo sve sireve sirane "Gligora" koji su od davna nositelji brojnih europskih i svjetskih titula krasi paška čipka.
Kako je gospodin Gligora odgovorio na tvrdnju novinarke:
- Treba zaštiti pašku čipku, to bi u svakom slučaju bilo dobro, ali nikako zabranjivati da se paška čipka korisiti kao amblem, kao jedan motiv. To je samo reklama za pašku čipku.
Novinarka je prilog okončala rečenicom, duhu novinarske struke:
-I za otok Pag koji i ovako živi od turizma i proizvoda koji uspiju u sezoni prodati.

Dali je gospodin Gligora uspio razumjeti ovu rečenicu novinarke spomenutog priloga. Ako se gospodin Gligora svesrdno trudi naplatiti svoj proizvod i zaštiti ga svim mogućim sredstvima, zašto to istovremeno osporava paškim čipkaricama.
Zašto gospodin Gligora i ne samo on, nebi na etiketu svojeg sira recimo stavio logo Coca-Cole ili recimo logo paške solane, vjerujem da koriste pašku sol, pri izradi paških sireva, koji je jedan od bitnih čimbenika u kvaliteti tog proizvoda, ili recimo logo Vegete a da ne prođu nekažnjeno. To je jednostavno nemoguće i to gospodin Gligora i svi koji se bave poslom kao i on, jako dobro znaju i ne pada im na pamet dirati se u te njihove prepoznatljivosti, koje su kod nekih proizvoda doveden do svetinje.

Više puta smo pričale viceve na račun Amerikanaca i Rusa, tko je nadmoćniji, pa se tako veznao za ovu temu sjećam kada su Amerikanci nabrajali Rusima što sve mogu, su ustvrdili:
- Rus kaže Amerikancu: mi možemo mjesec pofarbat u crveno, da se zna tko je gospodar toga.
- Amerikanac mu uzvrati: vi ga pofarbajte, a mi ćemo dodati bijelu crtu i napisati "Coca Cola".

U konačnici zašto me ovaj prilog u Dnevniku HRT-a, i posjet Predsjednice RH potaknuo na pisanje ovog posta?
Za nevjerovati je da u Novalji još uvijek prkose svim dobronamjernim upozorenjima i bez ikakve obazrivosti koriste "Pokrivacu" kao detalj narodnje nošnje, koja je nota bene urešena paškom čipkom. Niti "Pokrivaca" može biti detalj Novaljske nošnje, a još manje urešena paškom čipkom. Cijeli špalir mladih Novaljki u nošnjama i najupečatljivijim znakom "Paške nošnje" ovdje spomenutoj Pokrivaci dočekalo je Predsjenicu RH.
U prilogu paškoj čipki i njenoj izvornosti pokazujem kako je to izgledalo u Novalji a kako u Gradu Pagu.

U tjednom kulturnom prilogu Novog Lista "Mediteran" u pet nastavaka o Paškoj čipki je pisao prof. Ante Zemljar i u broju 87. od 8. rujna 1996. napisao sljedeće:
-"Oznaku mjesta, "iz Paga", a ne "s Paga" formuliram namjerno jer se na otoku Pagu čipka radila samo u gradu Pagu. Sela, koja su po otoku brojna, "nisu" radila čipku. I to je interesantan sociološki podatak koji ilustrira tvrdnju o uvjetovanosti paške čipke: grad, sam po sebi – njegova urbanistička struktura, čipkasti raster njegovih ulica, njegova cjelovita suzdržanost gradnjom onižih kuća i tome odgovarajuća nepretjerana visina zvonika, usađivao je već u dječju dušu za razvoja težnju za ljepotom i skladnošću objekta u kome se može izraziti. Tamo gdje je bio nedostatak ovakvog medija, nije se moglo udomaćiti čipkarstvo."

Svi koji imalo prate povijest paške čipke i paške narodne nošnje, znaju da "pokrivaca" pred sedamdesetak godina nije izgledala u današnjem obliku. Svjedočenjem velikog zaljubljenika u pašku čipku i pašku povijest Zvonka Usmijanija, idejom poznatog paškog ljekranika gospodina Renza Martinellija, pokrivaca se postavlja na glavu žene na ovaj današnji način, kako bi došla do izražaja. Još uvijek na starim fotografijama možemo naići na starinski i nešto izmjenjeniji, današnji način postavljanja pokrivaca na glavama paških žena.

Pokrivaca je dugi komad finog tankog platna, koji se nakon njenog ovakvog postavljanja na glavu, štirka kako bi čvrsto stajala, ona je urešena paškom čipkom, ali ne na rubovima, nego nešto udaljenije, dok se na samim rubovima umetali "merlići", kukičani motivi.

Moram ustvrditi da smo za ovakvo stanje sami krivi, jer osim što se uzela čipka, zatim nošnja, pa tanac, Pažani niti jednog trenutka nisu ništa poduzeli kako bi zaustavili tu pošast, kada bolest krene, liječenje je ono što najviše košta. Pitam se što je sljedeće na redu a da mi u Pagu ostajemo samo pri činjenicama da ne možemo ništa učiniti. Na to me podsjeća kada se Ivu Palčiću zamjeralo zašto je knjigu o "Robinji" štampao u Novalji, evo kako je Ivo odgovorio novinaru na postavljenu provokaciju, poznavajući dobro paško-novaljske odnose.
VID novinski dodatak Novom Listu, novinar Branko Šuljić od 15. ožujka 1997., pod naslovom: "Povijest i tradiciju sačuvati za danas i sutra", na novinarsko pitanje: Imam nekih informacija, jer ćakule se brzo šire, da je u Pagu bilo određenih prigovora.
Gospodin Palčić odgovara:
- Da, nakon što je knjiga ugledalo svjetlo dana u Pagu, a u kontekstu naših otočnih animoziteta i podjela, do mene su dopirali prigovori i reakcije ponekih ljudi u stilu: "Zašto je to izdala Novalja?" To ne želim komentirati, jer to nebi bilo primjereno mome načinu razmišljanja. No onima koji i takvi detalji smetaju, moram reći sljedeće: ja sam koncem 1995. godine ponudio tekst paškom Centru za kulturu i informacije. Ne mogu reći da nije bila pokazana dobra volja. Dapače, ravnatelj Centra gospodin Igor Karavanić i ja čak smo zajedno potpisali "pismo namjere" što je bilo upućeno mogućim sponzorima. U pismu se govorilo o značenju toga projekta i molili smo materijalnu pomoć za njegovu realizaciju. Međutim, na tome je sve ostalo! Nakon nekog vremena odlučio sam taj tekst povući iz Centra za kulturu i informacije. Teksta sam odložio, računajući: doći će neka bolja vremena da se objavi."

Kada će se početi izvoditi "Robinja" u Novalji kao njihovo kulturno nasljeđe pitanje je vremena, a mi ćemo se i dalje svađati između sebe, ovako tašti i napuhani, ne uz namjeru da nešto poduzmemo, nego kao da zavidimo onima koji se bez ikakvog obzira kite tuđom čipkom.

Ne mogu zaobići duboku povijest Benediktinskog samostana i paških Benediktinki, koje su čuvarice paške posebnosti, koje su paške plemkinje naučile šiti pašku čipku i koje su čuvarice tog šivanog blaga. One koje su u sklopu svojeg samostana otvorile usklađen izložbeni prostor u kojem su osim umjetničkog i likovnog blaga, predstavile i šivano čipkarsko bogastvo njihovog samostana što preko šest stoljeća vjerno čuvaju, kao identitet jednog grada. To se ne može falsificirati, niti drugačije tumačiti. Istina leži u trajnoj postavi kojom se Grad Pag mora i te kako ponositi.

Zato je krajnje vrijeme da se sa zaštitom paške čipke i ne samo nje, krene cjelovito, stručno, na bazi stručnih timova u kojima bi ušli svi ljudi koji poznaju tematiku pa u konačnici i pravnoj regulativi, jer kako kaže prof. Ante Zemljar u spomenutom "Mediteranu": "najmanje će joj pomoći politikanstvo (ono ju je i do sada razaralo i ostavljalo na pola puta) kao i neki usputni pokrovitelji! Čipka je vječita, a politikanstvo smanjuje vrednote! Ono je osuđuje na život samo od "zaštite" do "zaštite", od "pokrovitelja" do "pokrovitelja" dotle, dok pokrovitelju treba iskoristiti njenu medijsku moć."

Ministrastvo kulture RH pašku čipku je proglasilo kulturnim dobrom, a Skupština UNESCO-a pašku čipku je uvrstilo na listu nematerijalne kulturne baštine svijeta. Grad Pag je time i službeno postao središte čipkarstva u Hrvatskoj, Europi, pa u konačnici i na svijetu. Ona se time izdigla iznad simbola Grada Paga, ona je rukotvorina kojom se dičimo i koja se prikazuje diljem svijeta prenoseći duh stare tradicije malog urbanog Grada Paga.


Post je objavljen 16.04.2016. u 12:49 sati.