I onda, taman kad kao poslije shirazaste večeri koja neminovno vibrira u grudima i poput akvarela prijeđe u bezdah zaustavljenog trenutka i nezasitnosti i znatiželje i smiraja pred zoru sam sebi kažeš da se ovo ne smije nastaviti, i taman kad se kreneš grčevito hvatati za riječi te misli i samo želiš izići i otići i učiniti nedešenim i okončanim i zauvijek završenim ... Kao taman tada, i taman dok odlaziš, Melbourne ti zorom namigne... ono... baš ...