Marketing
The Hills Have Eyes (1977)
Sve u svemu: 3,5 / 5 
Više o filmu: Imdb.com
Video
Na putu za Kaliforniju, obitelj je doživjela nezgodu s vozilom u području zabranjenom za javnost, koja je nastanjena s divljacima spremnima da maltretiraju i napadnu prisutne...
1977. godine Wes Craven, veliki horor redatelj koji je preminuo prošle godine, donio nam je svoj drugi dugometražni film, nakon kontroverznog The Last House on the Left. Cravenova afektivnost prema filmovima nasilnijeg sadržaja, umotanog u eksplicitne scene često nadrealne, a nerijetko i stvarnosne prirode omogućila mu je status jednog od najboljih, pa bi stoga bio red da se prisjetim nekih njegovih filmskih uspjeha u statusnom smislu kultnog horor filma, koji je pošteno i zaradio te veoma brzo ostao upamćen, upravo zbog svoje manire eksploatacijskog filma. Život mirne obitelji okreće se za 180 stupnjeva jednom kada nemilosrdni freakovi krenu provocirati, a zatim i napadati njihov kamper i njih same, što će rezultirati većom potjerom na kraju i osvećivanjem. Film za tadašnje, pa i za neke današnje okvire posjeduje uznemirujućih scena koje su dodatno angažirane u nelošem istoimenom remakeu Alexandra Aje, gdje se može primijetiti ta razlika između ondašnjih i sadašnjih filmskih "standarda". Dopadljiv kakav je po svojoj prirodi i radnji, Brda imaju oči svakako nosi težinu kvalitetno osmišljenog i svojevremeno napetog štimunga, unatoč tome što sam na drugom gledanju doživio film ponešto slabije i drugačije nego prvi put.
Solidna gluma protagonista dijeli se na dva dijela: u nekim trenutcima primjećuje se drvenost i manjak glumljenog straha zbog trenutnih događanja oko njih, a opet, neke scene odrađene su na respektabilnom nivou. Također, antagonisti, koje sam (nažalost) prve gledao u remakeu, i koji su gotovo potpuno deformiranog izgleda, ovdje izgledaju kao normalni ljudi, no naravno, promijenjeni zbog divljine i manjka civilizacije, gdje se isključuje glumac Michael Berryman, ikona filma koja ima rijetku bolest, ali njihova (ne)uvjerljivost znala je neke scene koštati kvalitete, dok su i oni, s druge strane, u nekim dijelovima autentični i nose film u zanimljivom smjeru. Pri tome im svakako pomažu dosjetljiva i zavidna ubojstva, neka nasilnog i krvavog sadržaja, a neka nešto blažeg intenziteta. Crna atmosfera u filmu svakako pridonosi cjelokupnom klaustrofobičnom dojmu, na tako otvorenom prostoru snimanja, stoga ne čudi da film za svoje standarde (a i ne baš previsok početni budžet) izgleda jeftino. Upravo ta atmosfera nalikuje Hooperovom Teksaškom masakru iz 1974., što je i sam Craven potvrdio, tvrdeći kako mu je spomenuti film prirastao srcu te je htio napraviti određeni oblik hommagea Hooperovoj horor uspješnici.
Uz neke nedostatke i previđene stavke, The Hills Have Eyes zaslužio je mnogo pluseva vrijednih spomena. Autentičan, jednostavan, uznemirujuć i atmosferičan, nije mogao ostati bez nastavka, stoga je 1984. godine snimljen novi dio pod Cravenovom palicom, no njemu ću se morati posvetiti nešto kasnije. Pogledajte film i uputite se u jednog od snažnijih predstavnika horor filma sedamdesetih, a i općenito.
Post je objavljen 14.04.2016. u 21:15 sati.