Marketing
KOLUMNA TAMARE SIKIRIĆ: Naša tradicija, običaji i kultura na koje se ponosimo a prepuštamo zaboravu.
POSTOVANI POSJETIOCI BLOGA;
Evo zelim da vam prenesem nekoliko prelijepih tekstova od Tamare Sikiric,koja je svojim prelijepim pisanjem odusevila mnoge koji citaju njene tekstove.
Hvala Tamari od srca sto je dozvolila da ovo objavimo na blogu, i zelimo joj jos mnogo lijepih tekstova.
Tamara Sikiric
Dragi moji...
Hvala Vam što me pratite i čitate moje emocije, a u isto vrijeme ih zajedno samnom i proživljavate. Hvala Vam na svakom iskrenom komentaru, na svim pozitivnim pa tako i negativnim kritikama. Ono što ja prenosim na Vas je samo dio mojeg, ljudi koji me poznaju vole reći dara. Nadam se da Vas uspijem i nasmijati, rasplakati daleko više ali, od srca želim da se niz lice kotrljaju samo suze radosnice. Od sada možete pratiti i čitati moje kolumne i na portalu NovaBila.Info, te na portalu Travnički vjesnik. Ljubim Vas i nagrađujem svakom novom napisanom rječju..
‹d
Tamara Sikirić
11. prosinca 2015 ·
Ima li koga? Postoji li dolje svijet ili je nebo promjenilo mjesto pa više nije gore, nego dolje? Ima li kuća, ljudi; ima li života?
Dolje je jedan ponosni gradić okupan maglom, dolje je čovjek okupan lijepom riječju i prijateljskom rukom. Dolje smo vam mi. Tamo se majka za sina veže, brat za sestru, supruga za muža, prijatelj za prijatelja. Tamo ljubavi još ima. Tamo su šume i rijeke i livade i pašnjaci obojeni najljepšim bojama pa i onda, kada je sve sivo i tmurno. Posebno neko sivilo od kojeg ljudi ne bježe, posebno neko sivilo sa kojim se ljudi poistovijete, i prihvate ono što im nudi. Tamo dolje u magli, tamo vas čekamo. Tamo gdje magla upotpuni jutro, tamo je život. Tamo gdje magla i po neka kap kiše ne okreću leđa radosti, tamo je ljubav. Tamo gdje se ne marškaju kišobrani, gdje ljudi ne žure glavom bez obzira, tamo gdje se zastane na trenutak i još uvijek progovori koja riječ. Tamo se u magli čeka i Božić i Bajram, tamo se u magli rađaju novi naraštaji, tamo se u magli voli. Tamo nas je sakrila magla od metka i granate, tamo nas je sakrila magla od ovozemaljskog zla koje nas čini samo jačima. Ta naša kotlina, toliko ponosna, nikada nije izgubila svoj sjaj. Još uvijek smo tamo svi bijeli ali daleko različiti, živimo život punim plućima, grleći sve one znane kao i one, prvi put viđene. Koliko je života tamo, gdje sa Vlašića izgleda kao neki oblak kroz koji propadneš, tko zna kuda. Tamo vam je Travnik, ponosno stoji, otvorenih vrata. Tamo vam je Travnik, u dolini Lašve, najhladnije a najtoplije, najsrdačnije. Tamo on ponosno stoji sa svim znamenitostima, sa svom kulturnom baštinom koju njegujemo. Tamo te pozdravi zvono crkve svetog Ivana Krstitelja, tamo te budi i na počinak ispraća zvuk ezana sa minareta Šarene džamije, tamo se osjeti miris tamjana iz hrama Uspenja presvete Bogorodice. Tamo majka dijete uči ljubavi i suživotu, tamo se poštuje druga vjera i nacija, tamo je susjed susjedu brat. Slobodno dođi, spusti se kroz maglu i zaželi dobar dan Travniku. Neće te vratiti sa svojih kamenih vrata, nahraniti će te i napiti svojom dobrotom i posebnim spokojem. Otići ćeš iz njega miran, putem kojim si pošao. Čekaj me u magli, uskoro ću ti doći...
KOLUMNA TAMARE SIKIRIĆ: Naša tradicija, običaji i kultura na koje se ponosimo a prepuštamo zaboravu.
Naša tradicija, običaji i kultura na koje se ponosimo a prepuštamo zaboravu. Mislim da se ljuti svaka naša narodna nošnja ali nam to neće priznati. Krivo je starinama što smo ih bacili po strani i upustili se u novu avanturu života na koju i nismo baš izričito ponosni. Pogledaj njih, molim te. Pogledaj i dobro zapamti nošnju svoga kraja, ono što ti baka ili djed imaju u svojim starinskim ormarima a ti za to i ne znaš. On, gordo i ponosno kao na fotografiji, godinama krasi nebeske vrtove. Ona, starica koja gazi osamdeset i šestu, danas uz moje rame govori o životu u njihovo vrijeme. Pogledaj njih molim te. Poput jablana u najljepšim godinama života i u istoj nošnji koju će mi ostaviti kao najdragocjeniju uspomenu koju imam. Ona, starica koja gazi osamdeset i šestu, sa osmero žive djece čiji se uspjeh ogleda kroz dvadeset jedno unuče i desetero praunučadi. Ona, ponosna i vedra sa rukama prepunih dukata koje neće ponijeti sa sobom, ostavit će ih na čuvanje tebi koji ovo čitaš. I recite mi da ne vidite ljubav među njima. Ona vrišti iz očiju, ona šapuće sa usana. U što se dida zaljubio osim očiju koje nije prekrila nošnja? U što se zaljubio osim u dušu kojom odiše i danas? Ona je dama, dragi moji. Nije istaknula niti jedan atribut osim boje očiju i kose a voljela je i bila voljena. Ona je gazila istim ulicama našeg kraja kojim i mi gazimo, radila iste poslove kakve radimo danas, u svijet poslala svoju djecu, ona se rastavila sa jednim dijelom svoje duše čiji je sanduk na golim rukama nosila i predala Bogu. Bila i sretna i ranjena, imala i živjela u neimaštini ali je bila sretna. Oni su tada, prije šezdesetak godina, bili mladi i zaljubljeni i voljeni ali su bili stvarni. I danas mi priča kako su nedjeljom išli na misu, danas mi priča kako su igrali u kolu sa vrpcom u ruci između muškarca i žene, kako su slavili Božić i Uskrs, kako su poštivali jedni druge različite vjeroispovijesti. I danas mi priča kako su pravili pogaču i nosili posvetiti, kako su crkve bile pune, kako se na korici kruha preživljavao dan u težaka. I danas mi priča kako se išlo na prelo i u crkvu tražiti momka ili djevojku. I danas mi priča kako se živjelo u zajednici u kojoj se poštivao najstariji član baš poput u tebe roditelj. I danas me postidila. Nije se iskakalo tada iz okvira dozvoljenog dok mi više za to dozvoljeno i ne znamo. Nije se nedjeljom propouštala misa dok je mi danas prespavamo. Nisu žene, kako ona zna reći, hodale gole a muškarci birali koju će uzeti dok sve imaju na dlanu. U njeno vrijeme na dlanu je bila čista duša, običaj i tradicija koja se poštivala, uzajamna ljubav i poštovanje. O, moji baka i djed, poput dva jablana kojima ljubav vrišti iz očiju i šapuće sa usana ostavili mi u nasljeđe naše starine, običaje i tradiciju. Ostavili nošnju koja će ispratiti generacije i nikada neće izgubiti vrijednost.
© NovaBila.info | Tamara Sikirić
Post je objavljen 10.04.2016. u 15:31 sati.