Marketing
pula i njenih sedam brežuljaka
kao i svaki slavni grad, i pula je nastala na sedam brežuljaka
. još u pretpovijesno doba naseljena je, što zbog izvora pitke vode, što zbog sjajnog smještaja blizu mora. kažu legende da su se tamo naselili kolhiđani nakon što su uzaludno naganjali jazona, kradljivca zlatnog runa, i vjerolomnu medeju.
tamo su se sukobili sa starosjediocima histrima, no fajtovi su se nastavljali kroz cijelu povijest, grad je bio malo pod grcima, pa rimljanima, pa gotima, pa slavenima, francima, grabili su ga i mlečani, habsburgovci, fašisti, partizani, ovi, oni...
ma nije me briga ko je tu koga
, doputovala sam tamo, žarko želeći na jednom mjestu vidjeti sve to o čemu se priča. a, zar onda nije najbolje otići u arheološki muzej? tamo zasigurno imaju sve što želi znati radoznala turistica.
pitam se odakle da počnem potragu, naravno, od đardina, pa to je centar svega, odatle se započinje. s pričom o sergijevcima i slavoluku.
pogledam ja malo bolje, a ispod glave mi se nadvio strašni orao, u žestokoj borbi protiv otrovne zmijurine
! 
aj, aj, moram potražiti zaštitnika, da ne padnem žrtvom dvije zvijeri. i sretnem ja tako jednog finog gospona, a on mi utješno veli da se ne moram bojati, nek ih ostavim u žaru bitke, i nek idem potražiti taj svoj arheološki muzej. dotični g. james joyce je napisao nekoliko sjajnih knjiga, od kojih je jedna legendarna. jer je, zapravo, malo tko pročitao do kraja iako se svi hvališu da je imaju u malom prstu,.
inače, još pred puno godina, kad sam prvi put išla u razgledanje muzeja, u samoj auli, odmah zdesna, dočekao me špalir kourosa. za one koji se ne kuže u antičku umjetnost, samo da spomenem da su kourosi kipovi zgodnih mladića, atleta, u svoj svojoj veličini i sjaju
pa si mislim, nakon puno godina nek si malo stara teta opet napase oči na lijepom prizoru.
idem ja tako, idem, sunce piči,
meni već vruće, dojdem do krasnog trga s fontanom, napijem se vodice
, tamo se neka dječica loptaju, i šutnem ja loptu! tak su me grdo pogledali da sam šmugnula dalje u potragu za muzejem. rekli su mi: ma tu vam je, blizu, ulicu dalje. išla ja tako, išla, i naletila na neko strašno dvorepo čudovište, pa onda na viteza na konju, kaže on meni, pa sjednite i vi na konjića da ne hodate pješice, do muzeja ima još daaaaleko. i sjednem ja na konjića i pičim po kamenoj ulici.
a onda začujem urlanje s prozora, to su neke tri štroce galamile da što dižem takvu buku, da ko je vidio da se ulicom jaše na konju, pa nisam lady godiva, šic, šic otale
! pa onda kako da dojdem do muzeja?? idite ovim putem uzbrdo. ovim putem?? pa to je hiljadu stepenica
, a vidi, na jednoj od njih vreba i grozni črni maček, glej kak me grdo gleda
na kraju, sva uspuhana ko traktor ferguson, ipak sam savladala i tog mačora i te štenge!
gladam ja kud sam to došla, do dvorišta krasno oslikanog, iza crkvice sveta tri srca u kojoj se nalazi izložba stakla. ne, ne, hvala, nije za mene staklovinje niti fine čaše, zvali su me "spretni", pijem iz običnih birtijaških, dobro vino je dobro vino iz čega god pili, sve ostalo su hohštaplerske kerefeke. naiđem na neku finu micu-macu i pitam ta gdje je taj muzej konačno, a ona meni veli: morate ovuda, preko malog amfiteatra rimskog kazališta. ono, nije to ništa za mene, svjetsku putnicu, pa ja sam u epidaurusu recitirala "...meninaeidetheapeleiadioahileus..". cici-mici! krepala sam dok sam se uspentrala do tamo, a kamo li da još recitiram eneidu ili katula. bah!
no, evo, ovdje su dvojna vrata, čarobna vrata za ulazak, već vidim i prve eksponate,
da, da... kad tamo!: dočekaju me ovakva vrata!! a jedna rimska matrona mi nonšalantno kaže: vi biste u muzej? ništa od toga, preuređuje se već godinama. a sudeći po svemu još će se dalje godinama preuređivati. kmeeeek! 
niš od kourosa, niš od lijepih mladića, niš od špalira zgodnih atleta
. stara teto, potraži drugu zanimaciju!
pa što da radim, jadna i uspuhana
, moram se ispucati od tog bijesa. bacim pogled na drugi brežuljak, a tamo prava tvrđava, heeeej, prava tvrđava! a unutra još i muzej. povijesni, pomorski i još svakakvi, rekle dobre tete koje su me onuda provodale da se tamo svakakva čuda i izložbe događaju, neka sam dođem, uvijek ima štogod zanimljivog. tamo čak i tratinčice rastu, topovima mogu ispucati sve bjesove i jade, a onda porazgovarati s nordungom o problemima putovanja u svemir.
no, konačno mogu malo i odahnuti, vidjela sam toliko toga
, spreznojila se od pentranja po pulskim brežuljcima, sad idem najprije na frizuru, pa onda pojesti nešto fino, a onda se veseliti s druželjubivim puležanima!
Post je objavljen 09.04.2016. u 09:55 sati.