Pregled posta

ŠTO ZRAČIŠ, TO PRIVLAČIŠ!

Zasigurno ste barem jednom preko društvenih mreža naletjeli na citat Što zračiš, to privlačiš! te se zamislili nad ovakvom porukom? A možda i niste? Poanta je u tome da ja jesam, zato je i nastao ovaj članak. Iako je ovo prvi članak na ovom blogu, nisam željela objašnjavati zašto sam odjednom odlučila pisati i obraćati vam se. To možda bude tema neke druge priče, u ovoj sam odlučila malo više moralizirati.

Ponukalo me da razmislim o tom može li svatko raditi na sebi i truditi se zračiti ili samo pojedinci imaju taj dar? Kod mene je pak stvorilo nedoumicu koja se znala pojaviti tu i tamo i zbunjivati me mislima o tom mogu li i ja zračiti i misle li drugi da zračim? Znači li to da ne možemo privući nekog tko zrači više od nas samih i time smo ograničeni ili pak onoliko koliko mi zračimo, odnosno dajemo i djelujemo na druge to ćemo i dobiti? Što je onda sa onim poštenim curama koje su naletile na budalu koja samo čeka navalit na rupu kad nema njih ili sa neiskvarenim momcima koji nalete na aždaje na svom životnom putu? Znači li to da nisu zračili dovoljno dobro? Svakako ne. Predstavljaju onu populaciju još nedovoljno sigurnu u sebe, neiskusnu i naivnu koja misli da je pronašla sigurnost koju kod te osobe zasigurno nema, ali će nažalost to shvatiti prije ili poslije. Ili uopće neće? Ostati će sa takvom osobom iz samo sebi znanih razloga i uvjeravati se da to zaslužuje jer to je najbolje što ona ili on može. Pitate li mene, totalna zabluda.
Isplati li se držati za nešto što je na klimavim nogama? Neko vrijeme samu sam sebe uvjeravala da se svakako isplati ako i na samo sebi znan razlog mogu biti sretna, ako ne ništa, barem u vanjštini i za tuđe oči, dok nisam sama sa sobom uvidjela da pukim nastojanjima da usrećim druge vlastitim izborima i odlukama, samo sam sebi najviše naštetila. Tešto se bilo pomiriti s tim, svjedočiti vlastitoj unutarnjoj propasti i pritom misleći gdje sada, kuda i kako pronaći sebe? Barem onakvu kakva sam bila prije svega toga i kakva sam željela biti. Kakva sam željela postati.... Teško? –Rekli biste? Možda i ima istine u tom, ali nije nemoguće. Ja svakako držim da ništa nije nemoguće ako dovoljno volimo sebe i znamo što želimo postići. Nedavno sam govorila s prijateljicom i zaključak našega razgovora bio je da kad dovoljno zavoliš sebe, pružaš priliku i drugima da te zavole i prihvate takvu kakva jesi. Bez kompromisa. Bez mijenjanja.

Neovisnu.
Snažnu.
Samouvjerenu.
Zrelu, a istovremeno djetinjastu u određenim situacijama.
Neiskvarenu.
Realnu.
Poanta je u tom da naučimo voljeti sebe kako bismo znali pokazati drugima naučiti voljeti međusobno, jer to je prvi korak ka ljudskosti, iskrenosti, međusobnom poštovanju, ali i ljubavi koja pobuđuje skroz nove osjećaje u nama. Ljubav – ta jednostavna riječ pobuđuje u nama određene strasti, dojmove, doživljaje, postupke kojih ni mi sami prije nismo bili svijesni da možemo uraditi. Prva ću reći da sam za ljubav uvijek bila i još uvijek jesam spremna sve uraditi. Nikad mi ni zbog čega nije bilo žao. Prošlost cijenim jer sam se kroz nju izgradila i postala osoba kakva sam danas, sadašnjost nastojim kreirati ispravljajući pogrješke iz prošlosti, a budućnosti se prepuštam i ne zamaram tim što će biti, jer najbolje tek slijedi. Određenih postupaka se svakako ne ponosim, ali da nije bilo njih ne bih ništa naučila, a kamolila doživljela na vlastitoj koži. Kažu da su takvi događaji najbolji za čovjeka i da iz njih zapravo najviše i nauči pa bili oni loši ili dobri.
Svi smo mi ipak obični ljudi, s greškama, vrlinama, manama ili bilo čim drugim, ali opet ljudi. I mi poput svih živih bića krvarimo i osjećamo bol, doslovno i metaforički. Ipak ostaje na nama samima boriti se sa unutrašnjim demonima u nastojanjima da pravilno odlučimo i odaberemo ono što je najbolje za nas, ili barem mislimo da jest. Ukoliko i nije, utoliko ćemo znati kako postupiti neki drugi put.

Tu se ponovno vraćam na činjenicu da moramo naučiti voljeti sebe. Kako? Tijekom života. ISKUSTVOM. Iskrenošću, odanošću, poštivanjem, pomaganjem, ohrabrivanjem, slušanjem, pružanjem podrške... Odabirom vlastitih dobrih ili loših odluka, izborom da ćemo jesti što i kada želimo jer se ne sramimo pokazati celulit ili kilograme nastale u određenom periodu našega života, kupnjom one odjeće u kojoj se osjećamo ugodno, a ne samo zato što je ona trenutno in. Shvaćanjem da nemamao svi jednako mnogo i iste životne mogućnosti, ali da u svakom možemo pronaći nešto dobro i vrijedno. Ne podcjenjivati jedni druge i prema svakom se ophoditi jednako, jer ponekad oni koji nešto nemaju, bilo materijalno ili tjelesno, mogu biti ljudi sa najvećim srcem, a njihova vedrina i toplina kojom zrače ispunjati nas iz dana u dan. Tada svi oni problemi sa kilogramima, ne nalaskom plave polo majce ili Stella Mcc tenisica koje se sada nose, postaju nebitni, a mi ponekad ni sami nismo svijesni koliko smo sretni što imamo krov nad glavom, što možemo hodati, pričati, trčati,vidjeti(...). Upravo sam to doživjela neki dan i posramila se same sebe, svoje mladosti i nezrelosti koja me sigurno ne opravdava, ali u mojim godinama je nazočna. Kada ti je trenutna životna briga gdje pronaći odgovarajuću veličinu hlača, koje nema u xy broju dućana koje sam taj dan prošla, nema baš nekog opravdanja, ali kažu da su svakom njegovi problemi najveći...
Onako ljuta i razočarana na dobavljače i manjak ponude bjesnjela sam putem do kafića u koji sam sjela sama (onakva nisam bila za društvo). Mislila sam se kuda još trebam otići i pronaći ono što sam zamislila, kadli stol do mene sjedne majka sa sinom, koji je bio Downovac. Ni sama više ne znam kako se točno odvio početak naše komunikacije, ali u svojoj zanesenosti primijetim da dječak znatiželjno pogledava privjesak na mojoj torbici. Ne znam ni sama koliko je to točno trajalo, jer u onakvom stanju bilo mi je samo bitno gdje ću si poći nešto kupiti i potrošiti novac kako bih zadovoljila vlastitu taštinu. Ali u jednom trenutku vidjela sam da podiže ruke prema meni, kao da pokušava nešto dohvatiti sa moga stola. U trenu sam se razbudila kada se njegova majka stala ispričavati, nasmijem se jer dakako da mi nije smetalo, a osmijeh na njegovom licu kada sam mu dala taj privjesak zasjenio je sve moje dotašnje probleme. Sve drugo je palo u zaborav, jedino što me istinski obradovalo bio je njegov osmjeh koji je zračio, a mene svakako privukao. Jedan "običan" osmijeh. Jedan "običan" dan. Jedna "obična" ja, tako mala pred tako velikim čovjekom od tek 9 godina. On je dobio privjesak, a ja životnu lekciju. Ta iskrena radost koju je pokazao i samim tim meni uljepšao dan, ali i dane nakon te zgode, podsjeća me kako ja u biti stvarnih problema nemam, kao i većina ljudi, barem ne u mojim 20 i nešto sitno godinama. Jer kakvi se to problemi riješe jednim običnim osmijehom koji ne košta ništa, a vrijedi puno? Uči nas da obraćamo pažnju jedni na druge bez obzira na to gdje se nalazili i štogod mislili, jer možda se baš iza ugla, pa i za stolom u kafiću do vas, u autobusu, učionici, čekaonici u Domu zdravlja ili bilo gdje drugdje krije osoba koja će vas nečemu podučiti i pružiti životnu pouku.
Kada to sve osjetimo i proživimo znati ćemo kako se nositi sa životnim zadaćama i prihvatiti ih kao dio našega života jer inače bi one bile besmislene i tako ne bismo uopće radili na sebi. Samim tim one postaju dio nas, određuju nas, izgrađuju, ali i podsjećaju da ne ponavljamo iste pogrješke ili da idući put budemo pozorniji i opažamo svijet oko sebe. Dokle god znamo tko smo i što smo te se ne sramimo toga, postajemo kompletne i samopouzdane osobe koje zrače energijom i asertivnošću, a samim tim i privlače!

Post je objavljen 06.04.2016. u 00:00 sati.