Marketing
A sa druge strane...
U prethodnom nastavku vidjeli smo u najkraćim crtama "geopolitčku" situaciju u Europi u osvit Mongolskog carstva kao i bizarne interpretacije vijesti koje su dopirale s Istoka. Ovaj kratki isječak koji slijedi daje izvještaj s druge strane o tome što se zapravo događalo početkom 1220-ih dalje na istoku u krajevima nepoznatim Europi, izvan djelokruga križara i njihovih saracenskih rivala. Neke nazive u zagradama sam dodao kako bi pojasnio eventualne nedoumice pri razumijevanju ovog starog prijevoda.
Oni koji misle da ne mogu ili da ne trebaju popratiti radnju (pre)pisanu u kurzivu mogu se stoga odmah otkoturati ispod (scroll down) do dijela teksta s podnaslovom "Moj dodatak" i do slika...
Između nizina Kaspijskog mora odakle su pošli Subutaj i Džebe i kamenog pojasa Kavkaza nalazila se kršćanska država Georgija (Gruzija). Subutaj je projahao gorskom kneževinom Aserbeidžanom, prokrstario divljim Kurdistanom, a onda svojih 30 000 poveo u Georgiju. Dočekao ga je cvijet georgijskih vitezova, ponosnih, prokušanih boraca spremnih već na polazak u križarski rat. Subutaj je navalio, razvio se tug s devet repova i raskriljenim bijelim sokolom, Georgijci, a kasnije i europski narodi, držali su da je to kosi znam križa. Razvila se kratka žestoka borba. Odjednom stadoše Mongoli bježati, a Georgijci za njima u potjeru; u zao čas- namamili su ih u zasjedu koji je spremio Džebe. Tu su Mongoli stali, okrenuli frontu, nasrnuli na Georgijce s dvije strane i uništili im svu vojsku...
Ali na sreću za Georgijce nisu Subutaj i Džebe svojoj vojsci dopustili da se pljačkajući raštrka po njihovoj zemlji- nešto ih je jače vuklo da što prije dosegnu visine toga kamenog pojasa. Iznenada su iščezli ti divlji konjanici, a georgijska je kraljica Rusudana tvrdila da su pobjegli od straha pred njenim vitezovima.
Godine 1222. niti punu godinu iza radosne poslanice Jakova od Vitryja, sigla je druga vijest o Mongolima u Europu. To je bilo pismo kraljice Rusudane papi:
U njenu je zemlju upao "divlji narod Tatara, paklenske vanjštine, nalik na vukove u svojoj požudi za plijenom, a hrabar kao lav", ali mora da je kršćanske vjere, "jer na svojoj zastavi ima kosi, bijeli križ!". Hrabri su ih georgijski vitezovi istjerali iz zemlje i poubijali 25 000 tih razbojnika, ali upravo zato ne može sada više poći na križarsku vojnu, kao što je to obećala Njegovoj Svetosti...
U tom je pismu istinito bilo samo jedno: da Georgijci doista nisu kadri poći u rat...
Prijelaz preko Kavkaza bio je strašan. Kao i onda, kad je Džebe prelazio preko Pamira, tako su i sada morali bacati sav suvišni teret, uništiti baliste, katapulte, druge strojeve, jer ih nisu nikako mogli istegliti preko tih jedva savladivih klanaca i vrleti. A kada su se orluci konačno spustili s ledenjaka Kavkaza među strme, crne, divlje kamene gromade, u guduraste raspukline, izrovane bijesnim bujicama i dospjeli pred dolinu Tereka, dočekala je ovdje Mongole jaka neprijateljska vojska. upravo kao i ono nedavno Muhamed u Ferganskoj dolini.
Tu su se sabrali svi kavkaski gorštački ratoborni narodi. Čerkezi, Lezgini, Alani (Oseti), da obrane svoju zemlju. A s njima su sklopili savez i strašni Kumani, divlji krvoločni narod iz Kipčaka. Oni su stepski pojas od Kaspijskog mora do Dunava smatrali svojom zemljom i zato su dohitali da neprijatelju zakrče put iz gorskih uzina u njihove slobodne, plodne nizine.
Mongoli su bili previše izmoreni.U divljoj krvavoj bitci proti višestrukom premočju nije pala odluka...
Sjutradan su već u kumanski tabor stigli mongolski vijesnici sa zlatom, skupocjenim tkaninama i prekrasnim konjima.
"Ta mi smo ljudi istoga plemena kao i vi. Čemu se vi združujete sa stranim narodima proti svojoj braći?! Što će vam oni dati? Od nas možete dobiti sve što vam srce zaželi!"
Kumani ostaviše na cjedilu svoje saveznike.
Subutaj navali na gorštake, rastjera ih, razori im gradove, zarobi mladiće i prisili ih da vojuju u redovima njegove vojske. Iza toga se Mongoli dadoše u potjeru za kumanskim plemenima, potukoše ih pojedince redom, oduzeše im sve darove. Kad su Kumani planuli prevareni upozorio ih je Subutaj da su oni samiprevarili svoje saveznike, pa ništa bolje ne zaslužuju. A Džebe ih je napao da su oni uopće buntovnici, jer svi kipčački narodi pripadaju Džučijevom ulusu... (Džuči- najstariji Džingisov sin)
Kumani nikad nisu ništa čuli o "Džučiju", o nekom "ulusu" možda su samo od plemena istočno od Kaspijskog mora, s kojima su trgovali, doznali nešto da se negdje na istoku pojavio nekakav vladar, proti kome su se digli na oružje. Ali orluci im predočiše pismo "vladara nad svim ljudima" napisano nepoznatim, nerazumljivim pismom. On je sve Kumane poklonio svome sinu Džučiju kao podanike. Oni su sada došli da ih nauče pokornosti, da ih kazne...
Kumani su vidjeli brzinu mongolskih pokreta, osjetili su na svojim leđima snagu ratne im tehnike, novog, nepoznatog oružja. Spopao ih panični strah, pogotovo kad su čuli da ne štede nikoga ni staro ni mlado, ni muško ni žensko i da su došli kazniti Kumane. I oni su bili napola nomadi, nisu imali velikih bogatih gradova, ništa ih nije vezalo uz raštrkane naseobine. Na vrat na nos pokupili su svoje pljačkaško blago, natovarili ga na konje i razlili se kao rijeka prema zapadu i sjeveru bježeći pred malenom mongolskom vojskom koja ih je gonila.
Gdje su granice tome Kipčaku? - Subutaj i Džebe pošli su sa svojih 30 000 za tom bujicom ljudi na zapad, prešli preko Dona, doprli do obaja Azovskog mora. Svuda sve same plodne, bujne zemlje, divne stepe, sočni pašnjaci- užitak za nomadsko srce.
U more se pružila uska jezičina (zacijelo se misli na pješčani sprud Arbatska strijela dug cca 150km), našli su se na Krimu, prejahali preko brdina. Na krajnjem se repu poluotoka dizala genoveška tvrđava Sudak. Genovežani nisu znali da Mongole valja dočekati darovima. Zatvorili su vrata i pozvali građanstvo na borbu. Mongoli su jurišem osvojili tvrđavu i sve spalili. Preživjeli su pobjegli na dugim galijama i donijeli u svoju daleku domovinu treću vijest o tuđem, strašnom narodu, koji ima na svojoj zastavi kosi znak križa.
Orluci su odjezdili još dalje na zapad, prebacili se preko Dnjepra, stigli do Dnjestra. Ovdje kao da je kraj Crnom moru, bez kraja se dalje pružaju stepe, ravna, plodna polja. Ovdje počinju goleme države bijelih ljudi: k sjeveru ruske kneževine, na sjeverozapadu neka kraljevina Poljska, dalje na zapadu neka kraljevina Ugarska, a na jugu bizantsko carstvo...
10 000 je kumanskih obitelji pobjeglo već preko Dunava i zatražilo utočište kod bizantskog cara. Car je već prije od Georgijaca primio vijest o đavolskim tuđincima- a sad su se iznenada pojavili već blizu na sjeveroistoku: grozničavom je brzinom utvrđivao svoju priojestolnicu i naselio Kumane u Trakiji i Maloj Aziji, radujući se svakom novom podaniku.
Druga su plemena prešla preko Pruta i pokorila se ugarskome kralju...
Subutaj nije imao naloga da ratuje s tim tuđim državama. Njegovih je 30 000 konjanika bila tek izvidnička četa. Ovdje je na obalama Crnog mora kraj Kipčaku. Prije povratka prezimio je sa svojim Mongolima u tom području, a na sve strane u susjedne zemlje razaslao uhode. Jer bude li veliki kan kasnije jednom svoje vojske poveo na zapad do kraja svijeta, morat će u sve biti upućen. Subutaj je sakupio sve što je mogao doznati o zemljama Europe.
Ti podatci koje je on skupio bili su tako točni da su Džingisovi nasljednici podrug desetljeća kasnije mogli izraditi osnovu za osvajanje Europe. Za taj su pohod odredili osamnaest godina. U prvih su šest godina pod vodstvom samog Subutaja pobijedili Rusiju, Poljsku, Šlesku, Ugarsku, Hrvatsku, Srbiju, Bugarsku doprli do obala Jadrana i pred sam Beč. Svi su europski vladari zapanjeni drhtali pred tim strašnim posve nepoznatim narodom, koji ih je napao drugi put.
Moj dodatak:
Nakon poduhvata koje opisuje gornji odlomak, još su samo usput, takoreći na odlasku, 31. ožujka 1223.g. na rijeci Kalki (granično područje današnje Ukrajine i Rusije) Subutaj i Džebe sa cca 20 000 preostalih boraca (što će reći da su do kraja ekspedicije izgubili trećinu od prvotnog broja s kojim su krenuli preko Kavkaza) strahovito potukli četiri puta veću rusko-kumansku vojsku i onda su nestali potpuno s europskog "radara".
Tako su Subutaj i Džebe, ta dvojica Džingisovih najvećih vojskovođa izvršila prvu ekspediciju u Europu. Nakon što su slomili šaha Muhameda (spominje se u gornjem tekstu) vladara Horezmije (na teritoriju današnjih država Uzbekistan, Turkmenistan, Afganistan) Veliki Kan dao im je sljedeći zadatak i tri godine da ga izvrše- da s juga obiđu Kaspijsko more, prijeđu na sjevernu stranu Kavkaza i izvide što tamo ima, gdje je kraj Kipčaku- kako su nazivali veliku euroazijsku stepu. Trebali su pripremiti put za buduće osvajanje Europe.
No samo pet godina kasnije Džingis kan je bio mrtav, nakon što je pokorio Horezmiju on sam nikad više nije jahao prema dalekom Zapadu. Džebe je umro još prije Džingisa, već 1225. takoreći odmah nakon što se sa Subutajem vratio iz Europe. Subutaj sigurno nije mogao zamisliti da sve informacije koje sabire o Europi koristiti će najviše njemu samom kad jednog dana opet krene na zapad. Ni Subutaj ni Džebe nisu bili Džingisova rodbina, oni su bili obični "pučani".
Razlog zašto je Subutajeva uloga bila takva neobična je u tome što se sa samo 14 godina priključio vojsci tadašnjeg plemenskog vođe Temudžina dok se on još borio s rivalskim mongolskim plemenima. Subutaj je slijedio primjer svog brata Dželmea koji se Temudžinu pridružio također vrlo mlad. I Dželme također je postao Džingisov "orluk" kako je pisao Prawdin (ispravnije bi bilo reći noyon- doslovno gospodin, a radi se o najvišoj tituli u hijerarhiji Džingisove vojske), ali mlađi brat Subutaj postao je najveći vojskovođa i genijalni strateg mongolskog imperija.
U tim ranim vremenima dok je Džingis još bio samo Temudžin jedno od rivalskih plemena s kojima se sukobljavao bili su i Tajčuti. Za tajčutskog kana Targudaja borio se i izuzetan strijelac Zurgedej. U jednoj bitci je ranio Temudžina. U presudnom trenutku ranjenog Temudžina kad je pao s konja spasio je jedan mladi suborac...
Temudžinovi su ratnici pobijedili su u toj bitci, a on je dobro prikrio svoju ranu. Zatim je Temudžin poražene Tajčute mudro pitao tko je taj strijelac koji je uspio pogoditi njegovog konja.
Zurgedej se odmah javio i rekao da je pogodio njega, a ne njegovog konja i stavio se Temudžinu na raspolaganje da ga ubije ili da ga primi k sebi kao vjernog druga.
Temudžin je bio zadovoljan iskrenim odgovorom i oprostio mu je ranjavanje, nadjenuo mu je novo ime- Džebe- Strijela. Takva je bila životna priča drugog od dvojice ravnopravnih vojskovođa koji su vodili mongolsku ekspediciju u Europu 1222.-1223. g.
A onaj koji je u toj bitci spasio ranjenog Temudžina bio je Dželme, Subutajev stariji brat. Meritokracija je bila zakon u vojnoj hijerarhiji koju je osmislio Džingis, zapovjedne pozicije nisu bile rezervirane za pripadnike plemićkih obitelji.
Što se tiče Subutaja teško je napisati bilo kakav sažetak njegove biografije jer sudjelovao je u više bitaka na više različitih udaljenih mjesta Euroazije od bilo koga. Od Kine i Koreje do Ugarske i Hrvatske. Svaka od tih bitaka je dovoljno fascinantna sama po sebi. Veliki rat protiv Horezmije i šaha Muhameda koji se spominje gore samo je jedna od više granioznih epizoda
.
Papinski izaslanik, pustolov i putopisac, fratar Giovanni (Johannes) del Carpine koji je boravio u mongolskoj prijestolnici Har Horin (Karakorum) 1246. susreo je Subutaja tada već starca i zabilježio da on uživa veliko poštovanje među svim Mongolima i da ga nazivaju vitezom...
(Johannes del Carpine je važan jer je na temelju svojeg velikog putovanja napisao slavno putopisno djelo Historia Mongalorum quos nos Tartaros appellamus- Povijest Mongola koje nazivamo Tatarima prvo ozbiljno dokumentarističko djelo o Mongolima iz pera jednoga Europljana.)
Ono što se cijelo vrijeme provlači kao odlika Subutaja je samozatajnost u svim stvarima izvan bitaka- odsustvo samointeresa slave ili bogatstva ili isticanja. Bio je potpuno posvećen strategiji ratovanja, prikupljanju obavještajnih podataka i služenju Mongolskom Imperiju. Naravno da bez karizmatičnog Džingisa ne bi Subutaj ostvario svoj potencijal ali ni bez Subutaja sasvim sigurno ne bi Džingisova ambicija bila provedena u stvarnost u takvom ogromnom opsegu kao što je bila.
Početkom 1240-ih vratio se Subutaj u Europu na čelu jedne od tri armije koje je odaslao Džingisov nasljednik Ogotaj, druge dvije vodili su kraljevići, Džingisovi unuci- Batu i Kadan
Kad je prvi dio bitke 10. travnja 1241.g. na rijeci Šajo protiv ugarsko-hrvatske vojske prošao grbavo Batu je htio odustati no Subutaj je rekao nema stajanja dok ne padne Pešta i jedva nagovorio Batua da nastavi bitku.
Kad su krstarili Hrvatskom od kalničke tvrđave pa preko Velebita do Splita i Trogira trateći vrijeme i iscrpljujući se u uzaludnom lovu na kralja Belu IV Subutaj je htio poći dalje na zapad, htio je osvojiti Beč i Rim, no (relativno) neiskusni kraljevići Batu i Kadan su oklijevali.
Kada je umro veliki kan Ogotaj Subutaj je htio nastaviti europsku kampanju bez obzira na tu vijest. Kraljevići su odlučili da se povlače na istok. Kad je Batu na kraju odustao od povratka u Mongoliju na veliki sabor za izbor novog kana, Subutaj je inzistirao da Batu ide i kandidra se za titulu na koju je kao Džingisov unuk imao pravo, ali nije ga uspio nagovoriti.
Batu je ostao u prikaspijskoj stepi i osnovao svoju državu Zlatnu hordu. A Subutaj se vratio u Mongoliju i stavio se u službu već trećem Velikom Kanu u svom životu- Ogotajevom sinu Gujuku. Planirao je da će se po treći put vratiti u Europu i izvršiti ideal koji mu je usadio Džingis Kan- stići do kraja svijeta na Zapadu, ali kan Gujuk ga je naposlijetku kao sedamdesetogodišnjaka poslao u rat protiv južnokineskog carstva Sung. Iz rata se Subutaj vratio kao pobjednik, umro je prirodnom smrću 1248.g. u dobi od 72 godine u svojoj jurti u dolini rijeke Tuul.
Zato sam iskopao par svojih starih spomenarskih, a kojih će se vjernije čitateljstvo možda i prisjetiti:
Pogled s obronaka planine Songino Hairhan, jedna od četiri (zapadna) svete planine koje okružuju Ulaan Baatar.
Nisam tada obraćao pažnju, tek sad se pitam da li je ono bio Subutaj pored svoje jurte?
Hm, možda i nije :-S
No crna griva s ratnog tug-a je vijorila na vjetru isto kao u njegovo vrijeme :-))
Post je objavljen 05.04.2016. u 21:41 sati.