Davno je bilo kad se naša petoročlana obitelj doselila u Drniš.
Zaposlila sam se u državnoj ustanovi kao knjigovođa. Upoznala sam novo društvo kolega i kolegica, ali nekako sam se najviše zbližila sa ženom koja se također doselila, iz sjevernih krajeva. Vezale su nas, pored posla, obiteljske teme i problemi zajednički udanim ženama i sklonost književnosti, pa smo rado u slobodnim trenucima o tome raspredale. Naravno, nije zanemariva činjenica da su domicilni članovi našeg kolektiva bili vezani zajedničkim običajima i baštinom rodnoga kraja.
Nakon dvije godine s obitelju sam se preselila u novu kuću u Siveriću.
Druženja izvan radne sredine nisu bila ostvariva, jer su mala djeca tražila cjelovit angažman, a i obje smo u međuvremenu ponovo postale majke.
Pred rat smo se zaposlile u različitim ustanovama.
Jutro neposredno prije izbjeglištva išle smo na krempite i šampite uz napomenu da nam je to možda zadnji put.
Srela sam je ponovo u koloni dok smo prelazili korito isušene Čikole.
Na kraju sam s obitelju dospjela u Solaris, a ona se javila iz Rijeke, ali se, radi nastavka rada u ustanovi, vratila u šibensku županiju, odnosno u Solaris gdje smo nastavile druženje uz međusobno pomaganje kad je trebalo. Ona je bila u bungalovu s kuhinjom kojom sam se i ja koji put poslužila.
Po povratku u Drniš i Siverić nastavile smo povremene susrete, a budući da sam ja umirovljena pa imam više vremena, zadužena sam da je obavještavam o kulturnim događajima i putovanjima (hodočašćima) koja se organiziraju u Drnišu i Siveriću.
Usputna napomena: Naše Pučko otvoreno učilište i Gradska knjižnica Drniš su vrlo aktivni, pa ugošćuju poznate glumce i književnike (npr. Miru Gavrana, Julijanu Matanović, Ivana Aralicu, Milanu Vuković-Runjić, Kseniju Pajić, Zijaha Sokolovića...), tako da moja kći, koja živi u Zagrebu, kaže kako se nama ovdje nudi besplatno ono što se u Zagrebu plaća.
(Na Pasionskim večerima imali priliku čuti Lado, Brodosplit, Zagrebačke soliste, Faroske kantadure...)
Ukratko, imamo svoje male radosti, pa smo tako u subotu išle u Široki Brijeg i Međugorje. Spojeno je duhovno i materijalno, povijest i umjetnost, a sve u dobrom društvu, molitvi, pjesmi i šali. (@Malo ti, usput smo se divili okolici Vrgorca! :-))
Prijateljica je dosta mlađa od mene, pa mi je pomagala u Međugorju pri "planinarenju" na Brdo ukazanja.
Jedino mi je falilo što nije s nama išla moja sestra s mužem, jer bi bilo još zanimljivije, a taj moj zet uvijek pronađe nešto "pride" za razgledanje, dok drugi možda "zjakaju" okolo ili čekaju neki program.
Eto, tako moja prijeteljica Dubravka i ja živimo svoje dane u ovom malom gradiću i povremeno prebiremo po prošlosti, analiziramo sadašnjost, a ponešto sanjamo i o budućnosti.
Post je objavljen 04.04.2016. u 12:25 sati.