Današnja Varšava je zapravo spoj dva grada: ono s lijeve strane Visle je
Varšava, a preko, s desne, je Praga. Kad se govori o "Parizu Istoka" pred
Drugim Svjetskim ratom, mislilo se na lijevu stranu grada. Desna je bila
domena proletarijata, leglo kriminala, prostitucije i primitivizma. Desna je
bila hipersenzitivna filijala evropske, posebno francuske kulture.
Kad sam ovdje živio krajem prošlog stoljeća, na Pragu se išlo rijetko, samo ako se baš
moralo, a i onda se ostajalo što kraće se moglo. Nije bilo prepoučljivo ostati dulje,
prije ili kasnije su zločesti dečki iz ulice nanjušili da nisi lokalni i morao si spašavati
živu glavu, ili zube. Čak ni policija se nije upuštala tamo u grupama manjim
od 5, a za svaki slučaj su obično dodavali i pse.
Danas živim na praškoj strani, ali ne u starom dijelu grada, nego na starom terenu vojnog
aerodroma, u onom što im je dao socrealizam i postkomunizam. Vidjeli ste u prethodnim
postovima jezerce Balaton i što su "Developeri" tamo napravili. Potrošački raj, nema što.
Da izbjegnem gužvu nad rijekom, koja je u ove prve proljetne sunčane dane
zagarantirana, sjeo sam na bicikl uputio se put starog dijela Prage. Cilj je bio pogledati
dio koji me zainteresirao nazivom: Szmulowizna.
Riječ je o terenu koji je nekad pripadao izvjesnom Szmulu (Samuelu). Wikipedia
veli: "Szmul (Samuel) Jakubowicz Sonnenberg, zvan još i Zbytkower (Zbitkawer)
(1756-1801), židovski trgovac, bankar, tvorničar, štićenik kralja Stanisława
Augusta Poniatowskog, protoplast roda Bergsona (među ostalima i filozofa
Henryka Bergsona). Najogatiji varšavski Židov, zaradio je imetak na dostavama
za rusku vojsku." Dakle, lokalni Čermak, Todorić i more sličnih u Lijepoj
Njihovoj, tajkunčina. Baš me zanima hoće li nama ostati "Todorićevo" ili
"Čermakovo" ili "Krmakovo".
Ulice su tu malo drugačije nego ono što sam vam do sada pokazivao od
Varšave.
Naravno, "developers" se to trude promijeniti...da li baš na bolje, nisam
siguran:
Najbolji primjer za kontrast je ovo:
Idući ugao izgleda ovako:
Ostalo je još nešto stvarno starih zgrada i dvorišta:
ali su sve praznija, ljudi se zatvaraju u svoje stanove. Praga je (bila)
poznata po haustorima, sve se događalo tamo. Tokom današnje vožnje sam samo
u jednom od desetaka pored kojih sam prošao, vidio hrpu djece kako se igraju
i roditelje kako sjede vani i pričaju. Čak i na Pragi, očito izumiruća vrsta
druženja.
Socrealizam im je ostavio ovakve ljepote:
Riječ je o najdužoj zgradi Varšave, 500-tinjak metara čiste, nepatvorene
ruske estetike.
Starije zgrade su polako istisnute novima, mislim da grad rješava problem
isto kao u Zagrebu: ako se ne mogu složiti s vlasnikom ili nije poznat (ili
je npr. u Izraelu) ostave da zgrada ode u ruševinu:
Ovu su slobodni umjetnici uljepšali:
Tvornica votke je tu, da ne bi nestalo pogonskog goriva za proletarijat:
Nad svime, kao i obično u Poljskoj, budno bdije Crkva:
Vidim da ću morati još istražiti ovaj dio grada, ima tu skrivenih bisera.