Pregled posta

PARANZA DIDA ANTE ZORIĆA (BEBIĆA)

"More nije zapreka, kako su stari ljudi mislili, već element spajanja. Iza njega nije konac svijeta već početak. Granice mora ne postoje, ono je omotač oko planeta za koji smo sudbinski usidreni." .../Jakša Fiamengo/

"Navigare necesse est, vivere not est necesse" – Ploviti se mora, živjeti se ne mora stara je latinska poslovica koja najsažetije opisuje život ljudskog roda, život hrabrih i odvažnih ljudi, ljudi koji su najveći veleposlanici svojih zemalja, život pomoraca, mornara, ljudi zaljubljenih u more i plovidbu, tih najvećih simbola slobode.


Ovo je priča o jednom brodu, o njegovom vlasniku i obitelji koja je cijela posvećena moru i životu pored mora.


Za mene su brodovi i more sastavni dio života i obiteljske tradicije, jedan pogled na more je pogled u moje djetinjstvo.
Pripadam onoj paškoj obitelji koja nosi prezime Maričević, a nadimak "Zorić", premda nas u Gradu Pagu svi znaju po nadimku "Bebić".
Najviše saznanja o mojoj obitelji dobio sam u rano djetinjstvo od svoje nane Marije Redić – Žgorike, i dvojice prijatelja mojeg djeda Ante Maričevića a to su bili barba Šime Bukša i barba Riko Grašo. Neka manja saznanja dobio sam i od dva člana obitelji, dva rođaka mojeg dida Ante, a to su Josip Maričević – Osip Zorić i barba Šime Maričević – Šime Zorić. Obojica rođaka mojeg dida Ante nazočili su njegovom činu vjenjčanju.

Barba Šime Bukša i barba Riko Grašo - Burin, su me uvijek nazivali: "mali Zoriću", dok se jednom nisam pobunio da sam ja Bebić i tada mi je braba Šime naširoko pokušao objasniti kako sam ja Zorić.

Govori mi barba Šime:
- znaš Tvoga dida su prezvali Bebić, zato ca mu je njegov otac po povratku iz Amerike kao malome govori: maj bejbi, bejbi, bebić i ded Ti je osta Bebić. I umisto Zorić, deda su ti više zvali Bebić, tako ste vi ostali Bebićovi. Mi njegovi prijatelji smo ga uvik zvali Zoriću. Ja Tvoga deda nikada nisan zva Bebiću.
Otprilke sličnu priču mi je ispričao i barba Riko Grašo - Burin, koji me uvijek nazivao Bajo-Zoriću, i jednom prilikom teta Marija Dudovica od Pipice (Josipa) Čepula majka, igrajući se ispred njene kuće.
- Ca ti očeš ovde mali Zoriću?, obratila mi se. Tada sam i nju pitao da mi objasni kako sam ja Zorić a ne Bebić. Teta Marija mi je ispričala priču koja je bila najbliskija onoj koju mi je ispričao i barba Šime Bukša.
U semantičkom sadržaju i tvorbi obiteljskih nadimaka u Gradu Pagu kojeg je napisao prof. Nikola Kustić u djelu obiteljskih nadimaka s pripadajućim prezimenima kao nadimcima, Maričeviće navodi pod Zorić, nema Bebićevih kao posbeni nadimak. Maričevići su po prof. Kustiću u Pagu još: Kalebicinovi i Patronovi.
Ovime ja za mene otklonjena svaka dilema da smo mi oni Maričevići koji pripadamo obitelji koju u Pagu nazivaju Zorićevi.
Uostalom na Uhlincu djelimo zajedno obiteljsku kuću, koja je dugo vremena bila jedna kuća.

Zašto se nikada u mojoj obitelji nije previše govorilo o brodu i mojem didi Anti obavijeno je jednim velom tajne ili željom da se ta uspomena ne stavlja na svjetlo dana. Niti od svojeg oca, kao i njegove braće nisam dobio neke značajnije podatke i sjećanja koje bi mogle zaokružiti ovu mozaičnu priču.
Idem redosljedom, tragom jedne fotografije koja me pokrenula na ovu priču.

Fotografiju smo dobili od Iva Orlića – Kalda koji posjeduje predstavljenu fotografiju (iako se danas skoro na svakom paškom portalu može naći ovu fotografiju), Mandrača sa brodom za kojeg sa sigurnošću ne mogu potvrditi o kojem je brodu riječ. Barba Ivo svjedoči da se u njihovoj kući uvijek govorili da je to "brod", barba Ante Bebića.

Otac mi je u našim razgovorima svjedočio da se slabo sjeća svojega oca, imao je nepunih jedanaest godina kada mu je otac preminuo, bilo je ratno stanje i da su ta njegova sjećanja na oca dosta štura. Sva sjećanja koja su bila vezana za djelovanje njegova oca najvećim djelom je dobio od svoje majke i svog brata Jure – Žorža, koji su mu prenosili neka sjećanja. Otac mi nije mogao na osnovu fotografije potvrditi dali je to njihov brod, niti koju vrstu broda je posjedovao njegov otac. On se samo sjeća da je taj brod bio vezan u Mandraču ispred kuće, da je otac sa Velebita prevozio uglavnom drva za ogrijev i gradnju, ali i ostalu robu koju je trebalo prebaciti u Pag ili sa Paga. Otac je uvijek naglašavao kako je dide doveo kompletnu građu za vilu "Jerka", što mi je više puta potvrdila i sama vlasnica pokojna teta Jerka Usmiani.
Njegova sjećanja na oca, vezana su uz priče svoje majke, koja je prepričavala da su na vesla odlazili sve do "Fortice", loviti ribu. Moj otac kao i njegov, nije zaobišao svoje Zorićeve prigodom vjenjčanja, pa su tako njegovom vjenjčanju nazočila djeca barba Šime Zorića, sin mu Šime i sestra Nevenka.

To su neka osnovna sjećanja mojeg oca za spomenuti brod.
Njegova majka Marija Žgorika je isto tako govorila:
- dica moja, ded van je uža reć kada bi poša na ribe: ribarova mater po srići vesela!
Tim tvrdnjama dolazim do spoznaje da je taj brod najvećim djelom služio za ribarstvo.

Nenadana i prerana smrt mojeg dide Ante cijelu priču odnjela je sa sobom i pokopala na zagrebačkom groblju Mirogoj, gdje počivaju posljednji ostaci mojeg dide, najbolje svjedoči jedna priča pokojne nane Žgorike, koja je posljednja od obitelji vidjela svojeg muža u bolnici na Jordanovcu u Zagrebu.
Više puta sam pitao nanu Žgoriku zašto je dide otišao u Zagreb i odgovor je uvijek bio isti:
- otišao je po motor za svoj brod.
Bolest se nije spominjala, ali nesporna činjenica je da ga je bolest zatekla u Zagrebu gdje je odsjeo kod svoje sestre, koja je bila udana u Palčića – Zelenjaka i živjela je u tradicionalnom djelu gradske četvrti Zagreba, u Trnju.

O kojem brodu se radi? To je "Paranaza"!


PARANZA

Paranza je ribarska brodica na Jadranskom moru od drva (obično hrasta). Koristi se duž jadranske obale od davnina do današnjih dana. Paranza je rezultat cjelovitog povijesnog razvoja i prilagodbe zahtjevima koje su joj diktirale obale na kojima je pristajala. Taj je brod dovoljno velik i jak, dugo oko 16 metara, trup, širok i do 5 metara sa gazom i do 1 metra.
Paranza je prepoznatljiva svojom provom koja je ukrašena sa dva velika oka koja su služili za sidrene lance ili za privezne konope.
Krma opet ima svoju specifičnost sa velikim kormilom.
Snast se sastoji od jednog ili dva jarbola na kojima se razapinju latinska jedra. Jedra mu omogućuju da može dostići brzinu i do 40 čvorova.
Paranza ima ponekad vodoravni dugi kosnik, drvena ili šuplja metalna oblica sprijeda uglavljena u pramac, iznad kojeg se rijetko razapinjao flok.
Po mojim saznanjima na Jadranu je sačuvana samo jedna Paranza i pokreće je motorni brod.

MANDRAČ

Paški mandrač ne zauzima nikakvu spomeničku vrijednost, ali kao sastavni ambijentalni dio paškog obalnog pojasa ima svoje značenje, jer ne postoji Pažnin koji barem jednom dnevno ne prođe pored mandrača u obaveznom paškom điru "okolo".
Što je paški mandrač značio mojed didu Anti?
Mandrač (mandracchio, tal.), je manja lučica koja služi kao sklonište barkama, ovdje je riječ o Paranzi, koja je mojem didu Anti bila svakodnevnica, dnevni boravak, jer mu je bilo dovoljno da sa kućnog praga pogleda kako mu stoji brod. To je bila polazišna i dolazna točka njegovih odlazaka sa svojom Paranzom.

U potrazi za što boljom fotografijom jedne od Paranzi kojih je u mandarču bilo poprilično i kako bih mogao usporediti sve te fotografija, pronašao sam jednu drugu fotografiju, na kojoj sam pronašao dida Antu.
U plićaku mandrača moglo se popravljati i dotjerivati brod, od tuda još jedna fotografija koja prikazuje mojeg dida u jednom takvom poduhvatu.

Pag ima tu sreću da je mandrač bio izazov za fotografe. Barke i brodice vezane u mandraču su vizualni sadržaj prožet osjećajem nostalgije, jer bilježi prošlost koja je nestala.
Te fotografije zorno nam pokazuju kako su u mandraču bile sidrene sve vrste brodica koje su tada plovile Jadranskim morem, od Paranza, Gajeta, Bracera i Trabakula.
Samo dobrim poznavanjem građe i oblika ovih brodica može se odrediti koja pripada kojoj vrsti.

Mandrač je duboki trag ostavio i na mojeg oca, sve do njegovog odlaska iz kuće, kada se je odlučio posvetiti pomoračkom životu, iako je svoje prve pomoračke vještine učio kod Maržićevih na njihovom trabakulu, a veza sa Maržićima je ostala tako da mu je Veljko Maržić bio vjenčani kum.

SINOVI JURE (Žorži), MATE I ANTE STOPAMA SVOJEG OCA

Sinovi mojeg dida Ante u najranijoj mladosti, u jeku Drugog svjetskog rata, ostali su bez svojeg oca. Djeci u toj dobi vrlo je važna muška osoba, otac sa kojim će se poistovjetiti, koji im može biti u mnogočemu uzor. Siguran sam da je to ostavilo određene traume na njih, barem po iskazu mojeg oca koji je u više navrata govorio kako bi bio sretan da se barem može dobro sjećati oca.

Moja nana Marija Redić-Žgorika ostala je tako sa svoje petero djece, bez onoga tko je prehranjivao obitelj. Kako bi mogla prehraniti svoju djecu bila je primorana prodati brod. Tako je Paranza otišla zauvijek, a djeci su mogla ostati samo sjećanja. Tog broda mogao se samo sjećati barba Žorži i teta Matija, ali nikada nisam sa njima pričao o tim sjećanjima. Time je ta priča okončana.
Svo troje djece išli su putevima svojeg oca, i sva trojica su bili pomorci, i što je znakovito sva trojica na različite brodarske kompanije, koje su igrale ogromno značenje u plovidbenoj zajednici bivše države.
Barba Žorži plovio je na "Jadroliniji", moj otac na "Lošinjskoj Plovidbi" od njenog osnutka, te barba Ante na "Jugoliniji".

Ima jedna anegdota i znakovitost, da su se sva trojica jednom zgodom zatekli u Veneciji sa svojim brodovima.
Moj brat Valter je krenuo očevim stopama i bio pomorac. Zaposlio se na Lošinjskoj plovidbi i radio je kao "bijelo osoblje". Tako se na brodu nazivaju konobari i kuhari. Osjetio je što znači pomorački život.
Njegovim stopama i stopama svojih korijena, nastavio je njegov sin Dino, koji je časnik u Hrvatskoj ratnoj mornarici.

NANA MARIJA REDIĆ – ŽGORIKA (Bebika)

Nakon smrti svojeg supruga, ona je ostala stup obitelji. Dolazi iz Paške obitelji koju nadimkom nazivaju Žgorićevi. Rijetko tko osim starijih Pažana su je nazivali njenim nadimkom. Svi su je više manje nazivali: teta Marija Bebika. Na koncu smo je i mi svi tako nazivali: nana Bebika.

Vinko Ružić vjenčani kum mojeg dida Ante i direktor Solane Pag, zaposlio je moju nanu u solanu, kako bi mogla prehraniti sebe i svoju djecu.
Bila su to teška poratna vremena u kojima je trebalo djecu postaviti na noge kako bi mogli dalje samostalno živjeti.
U svemu tome je uspjela, tri sina, tri pomorca bili su sljednici pomoračke tradicije u obitelji Maričević.
I ono malo vremena što sam proveo pored svoje nane Žgorike, nakon rođenja živio sam jedno vrijeme na Uhlinac, zatim smo zajednički živjeli u "Budingrad", nakon odlaska tete Matije u Ameriku i na posljetku kratko vrijeme na Goliji u obiteljskoj kući.

Otišao sam svojim putem, imao neke druge prioritete u životu, neki drugi ljudi su mi bili bliži od moje nane, znajuči da me nana nije baš previše razumjela, poradi toga što je nešto morala raditi i radi same sebe jer je bila usamljena, vjerujući da može biti još od koristi. Da se ta blizina očitovala više, možda bi i neke obiteljske priče znao bolje, ovako je sve otišlo zajedno sa nanom u vječnost.


POMORSTVO OBITELJSKA TRADICIJA OBITELJI MARIČEVIĆ - ZORIĆEVI

Kada se govori o pomoračkoj tradiciji obitelji, ne mogu zaobići dvojicu rođaka mojeg dida Ante koji su također poznati Paški pomorci i ljudi odani moru.
Prvi je bio Šime Maričević – Zorić, sa kojima su moji djelili zajedničku kuću na Uhlincu, gdje danas u jednom djelu živi moj barba Ante, a u drugom djelu sin barba Šime, Romeo Maričević.

Barba Šime je u braku sa tetom Matijom Maržić – Dudulicinkom, pored spomenutog sina Romea ima još tri sina: Šimu, Bernarda i Davora, te kćerku Nevenku. Njegovi sinovi su također bili u jednom momentu pomorci, sa njegove strane pomoračku tradiciju je nastavio unuk Zoran od sina Šime.
Bernardo Maričević je šest dana nakon velike pomorske tragedije tankera "Petar Zoranić" sa brodom Jugotankerske plovidbe, "Lendova" foto aparatom zabilježio ovu tragediju.
Barba Šime bio je aktivni učesnik NOB-a na legendarnom brodu PČ4 - "Junak" gdje je vršio službu strojara. To je bio ribarski brod kočar, deplasmana 11 tona, dužine 13,2 metara, širine 3,3 metara i gaza 1 metar, sa motorom snage 50 KS, brzine 8 čvorova. Bio je naoružan sa 2x20 mm pat, 1x2x12,7 mm pam, i 1x7,9 mm puškomitraljez. Djelovao je u sastavu II POS-a do 8.11.1944., nakon toga u Kvarnerskom pomorskom sastavu.

Drugi je Josip (Osip) Maričević – Zorić, koji je još uvijek mnogim Pažanima ostao u sjećanju sa svojom gajetom, koja je bila vezana u Mandraču mjesto ispred kojeg je bila vezana Paranza dida Ante.

Barba Osip je u braku sa tetom Franicom Herenda-Plemikom ima dvije kćerke Mandicu i Josipu (Bepinu) i sa njegove strane pomoračka tradicija se nije nastavila, ali je zato njegov unuk Branko Barbir napisao i uglazbio himnu moru "O, More" , kao i u mnogim drugim pjesmama koju izvodi ili samostalno ili kao voditelj sada već jako poznate klape "Sol" opjevao more i morske zgode.

O, MORE

Od kad me ćaća prvi put uze sa sobon na more
U srcu ćutim vikovnu jubav ku more daruje
I kad se burom pini i kad bonacom spi
U duši mora dišu didovi naši svi

O, more srićo radosti moja
U tebi sime života zri
Vela si jubav i čežnja srca moga
O, more, more kako bi da te ni

More sve tajne sa nama dili, sve naše tajne zna
Hrani nas zlatom njedara svojih, čuva od svakog zla
I kad se burom pini i kad bonacom spi
U duši mora dišu didovi naši svi.
(Branko Barbir)


ZA KRAJ

Biti dijete pomorca je život pun emotivnih priča i događaja koje se dese pomorcu za njegova radnog vijeka. Takva je i ova mala priča za kraj.

Rođen sam srpanjskog popodneva godine 1961., kada su bile nesnošljive vrućine i kada su obitelji Zorićevi i Madonovi čekali svojeg unuka. Moj otac je bio na brodu. Svi su znali ako se rodi sin da će biti Ante i da će nositi ime svojeg djeda. Tako je i bilo. Po mojem rođenju obzanjeno je da se rodio Ante Maričević i da je to bila velika radost za spomenute obitelji. Međutim svu tu radost prekinuo je brzojav mojeg oca koji je glasio: "ako se rodi sin, neka se zove Branimir." To je bio veliki šok za moju majku jer nije znala na koji način priopćiti obiteljima da će Ante biti Branimir.
Moja nana Žgorika i teta Matija kada su došle u posjetu da vide to novo stvorenje, ostale su iznenađene kada im je priopćeno da će Ante biti Branimir. Kaže mi mater da nisu previše negodovale nakon viđenog brzojava, ali su pokazivale nelagodu. Nitko to nije mogao promijeniti.
Moja nana Kate Lućinka je radila veću paniku, jer je vikala po rodilištu: "što ste se sramili imena svekra, to mu je ded." Kate nije uopće htjela prihvatiti odluku mojeg oca. Kate se držala one naše stare: "Dobit ćeš ime, po nekom od svojih." Moja mater je ostala pri želji mojeg oca i evo danas Branimir piše ovaj blog.
Čekalo se da moj otac dođe sa broda kako bi se čula prava istina zašto je meni namijenio ime Branimir, a ne svojeg dida i tim više što sam ja bio prvi muški potomak u obitelji.
Obrazloženje je vrlo emotivno. Negdje u Mesinskom tjesnacu ulovila ih prava ljetna nevera, cijela posada je bila sa pojasevima za spašavanje, jer su bili uvjereni da se neće izvući iz tog pakla. Moj otac je imao kadeta koji se zvao Branimir i koji je tako bio uz mojeg oca, da je otac uvijek govorio da im se nešto desilo da se nebi izvukli, jer bi ga ovaj bio potopio koliko ga se grčevito držao. Zadnji čas u pripomoć je stigao jedan remorker koji ih je uspio izvući iz tog pakla.
Moj otac je tada svom kadetu kazao: "Branimire, moja žena negdje sada mora roditi, ako dobijem sina zvati će se Tvojim imenom."
Tako sam ja dobio ime Branimir.
Međutim prilikom krštenja, a već sam o tome pisao na ovom blogu dobio sam ime Ante bez svjetovnog imena i tako je na jedan način ispravljena pogreška mojeg oca.

Nadam se da sam ovom pričom nastojao dočarati ljubav prema moru, obitelji kojoj je to isto more bilo život, koji su svojom ljubavlju i svojim profesionalnim odnosom ostavili djelić traga u pomorstvu na svim morima kojima su plovili, kao i onima koji su im na tim odlascima i dolsacima, rastancima i sastancima bili njihova poptpora na tom putu.
Mi otočani lako prihvačamo okolnosti u kojima smo upućeni na sami sebe, jer koliko god brodova iz mandrača poslali ka moru i obrnuto, otok uvijek ostaje otok. Na otoku će se i dalje ploviti i loviti riba, moliti i živjeti. To je svijet koji je u meni, kojem pripadam i ne moram se nikome za ništa opravdavati, ništa zamišljati ili izmišljati.





Post je objavljen 02.04.2016. u 17:45 sati.