Prvo svjetlo prodrlo je kroz prozor hotelske sobe. U glavi mi je bučilo od sinoćnje galame u taverni gdje smo večerali. Trebala mi je jaka crna kava. Iskrao sam se do dizala. Brzo spuštanje je pojačalo moju glavobolju. U lobiju je bio samo sneni recepcionar. Nije me ohrabrio govoreći da možda uz obalu ima neki još nezatvoreni bar ili već otvorena kavana. Uputio sam se prema moru i ubrzao vidjevši otvorena vrata. Približivši se sasvim uočio sam priliku koja je stajala ispred lokala. Bila je to djevojka za koju sam prosudio da je u neprilici.
“Dobro ti jutro”, obratio sam joj se “ne boj se, ja ti mogu biti otac i nemam nikakvih namjera osim da te zapitam trebaš li pomoć?!”
S nevjericom me je pogledala i rekla: “Nemam za kavu!”
“Samo to?! Hej, u društvu je ugodnije popiti. Dodji sa mnom!”
Naručila je kapučino. Ja espreso. I čašu vode. Da bih progutao Advil. Nije bila iz grada. Došla je na blind dait i sinoć, sinoć je doživjela pravu ljubav! Barem je tako mislila. Slušao sam njezinu ispovijest. Promatrao oči i vidio samo istinu, tugu i pokoju suzu. Konobar nas je poslužio još jednom. Donio je i kifle. A ona je pričala. Sve dok se na obzoru nije pojavilo sunce. Sve dok grcajući nije došla do trenutka kada ju je ostavio nedaleko od mjesta gdje sam je susreo.
Pružio sam joj novčanicu, “Da ti bude za nastavak dana!”
Zahvalila je i dodala: “Znaš kada sam te vidjela kako se u tami približavaš baš sam se bila uplašila.”
Platio sam račun. Ustali smo i izašli. Promatro sam kako se udaljava uz more. Kao da je osjetila moj pogled, okrenula se i mahnula. Mogao bih se zakleti da se je nasmiješila .
Znao sam da će to biti dobar dan.
Vesna je čekala u lobiju.
Post je objavljen 01.04.2016. u 20:18 sati.