-NISI KRIV –
Rekoše velike hulje nečovjeku.
-Čist si kao suza gorske vile,
Nevin kao prvi udah novorođenog djeteta,
Bijel kao anđelovo krilo-
I rukovaše se prikaze i nakaza,zadovoljno i zadovoljeno.
Prikaze odoše ručati –
Požderaše zadnje mrvice pravde,
I ostadoše bez deserta jer ljudskost je odavno
Ugrožena vrsta.
Nakaza pak uz prasence i rakijicu,
Tjerajući duhove unespokojenih duša,njegovom riječju i samoproglašenom titulom pogubljenih,
kao dosadne muhe,
pomisli kako je njegov nakazni život ustvari nepravednan, bez obzira na oprost prikaza,
jer eto on je ćosav. I to je jedino što ga je mučilo i samo zbog toga ne može spokojno spavati.
Čovjek pak, već desetljećima prividno živ,
Osjeti u tom trenu, kako trnje oko njegovog srca,
oživi i rane mu ponovno prokrvariše,
golim rukama iskopa raku i pomisli –
-Dvadesetipet godina tragam za posmrtnim ostacima svojih najdražih,
Labirinti onih najneljudskijih ne daju mi ih naći, dostojno sahraniti,spokoj meni i njima dati, na
posljednjem počivalištu svijeću im upaliti, buketić različaka im donijeti, pa u svom posljednjem činu
dok sam još samo napola živ evo sahranit ću – pravdu,pravednost,ljudskost,empatiju –
I pokopa ih i upali baklju, da možda, al samo možda dobro nađe put iz ove tmnine
Post je objavljen 01.04.2016. u 19:11 sati.