Recepcionar nam daje ključeve. Prolazimo uskim tamnim stepenicama koje vode do omanjeg prostora ispred ulaza u sobu. Prilično je mala, ali ima kupaonicu.
Pero sjedne na pod ispred svoje koferčuge. S dječačkim ushićenjem pregleda papirnati sadržaj od kojeg se sastoji većina njegove prtljage. Prvo malo ispretura ispisane papire, pa povadi knjige tvrdih korica i pažljivo ih nagomila na radnom stolu.
"Moj je govor baziran na važnim bilješkama", objasni kad uoči moj rezignirani pogled.
"Na trideset, četrdeset kila papira?"
"Da. Što je čudno?" odmahne glavom.
"Bit će to jako dugi govor..."
Izvadim dva nova crna odijela iz kofera koji me zaista čekao na recepciji i objesim ih u ormar, a Pero s dna svoga izvadi bočicu čijim sadržajem umije vrat. Parfem ispuni prostoriju svojim snažnim slatkastim vonjem.
"Civilizacijske radosti, Gabriele..." ponovno mi pročita misli.
Sve ove dane putovanja, do ovoga trena nisam ni znao da kofer skriva bočicu. Prvo podivlja pa se onda pretvori u pretjeranu suprotnost.
Preko mene prijeđe jezičina hladnoga zraka. Dok sam bio pod tušem, Pero je širom otvorio prozor, a studena se vlaga namah zavukla u prostoriju. Poklonim mu mrki pogled, pa čvrsto zatvorim oba krila. Dovoljno je bilo vlažnih i hladnih noći.
Soba nastavi bazditi na slatkasti parfem.
"Jesam li ti ikada ispričao vic o usmrđenoj ljepotici?"
"Idemo jesti", kaže Pero.
Perina glad umire s počasnim špalirom od sedamdeset šest komada organskog sushija. Jedva se miče, pomažem mu popeti se uz stepenice. Sva sreća, samo je prejeden - nije napuhnut. U njegovom slučaju, posljedice pogrešne prehrane odmah su vidljive, a katkad i tragične po okolinu.
Soba je ugodno topla.
Tišina i mekoća postelje ispod mene uspavljuju bolje nego tisuću riječi.
Post je objavljen 31.03.2016. u 08:27 sati.