Na početku se činilo kako bismo mogli imati i neke koristi od svega. Saznali smo štošta o učenju, naučili kakvim pitanjima možemo djeci zagorčavati ili sladiti život, doznali da su štakori skloni gristi kad ih se koristi u svrhu psihološkog istraživanja, te indukcijom došli do zaključka kako tupe nikome ne stoji dobro.
Nakon toga naučili smo kako uspješno postići da nas učenici zamrze već na prvom satu. Zapravo, živjet ću u uvjerenju da smo bili svjedoci efikasnosti obrnute psihologije. Navodno je život ljepši kad je glava u pijesku.
Onda nam je bilo lijepo i veselo. Razdoblje gotovo dječje bezbrižnosti. Kad se sad osvrnem na to, rekla bih da je bilo i najkorisnije od svega.
Stigli smo do vrhunca - kako klincima podvaliti priču da to demonsko čudovište zvano fizika zapravo nije ništa strašnije od sjene na zidu? I rekli su nam kako, a mi smo im povjerovali.
Pa su nas pustili u svijet da širimo riječ o mehanici, termodinamici,optici i sreći.
A onda se sve rasplinulo kao jednorogov prdac. Jbg, plinovi, makar i u duginim bojama, imaju to nezgodno svojstvo širenja u sav dostupan prostor.
Krenuli smo hrabro, ništa nas nije moglo iznenaditi...osim svega. I shvatiš da je Teorija lažljiva kučka koja Praksu nikad nije upoznala, iako je čitavo vrijeme lajala kako su najbolje frendice.
Teorija ti kaže da možeš zainteresirati sve učenike ako se dovoljno trudiš. Pa se ubijaš od truda, a neki i dalje nastave glumiti gljive. Prvi šamar od Prakse. Pogođen si lažljivošću Teorije, ali ideš dalje. Sad cijeniš i minimalan napredak.
Rekla ti je i da se fizika najbolje uči kroz pokuse i da se mogu čuda napraviti s priručnim materijalom ako nemaš pribora. Kaže, ravnatelj uvijek može negdje naći 50 kn. Zaboravi ti spomenuti da možeš naletjeti na hodajuće zlo koje MOŽE, ali NEĆE. Praksa nije tako zaboravljiva. Dapače, podsjećat će te na to svaki dan ako treba. Sa svakom kunom manje u tvom novčaniku.
Kaže mi Teorija i da će mi kabinet biti opremljen taman onoliko koliko se ja budem trudila oko njega. Praksa rikava od smijeha i pita "Koji kabinet?".
Štošta kaže, štošta laže, ali te ništa ne može pripremiti na onaj trenutak kad prvi put staneš pred razred, prvi put bez mentora i komisije, prvi put u nekontroliranim uvjetima.
Pa prvi tjedan odmore provodiš zatvorena u kabinetu gdje se pokušavaš pribrati, pripremiti za idući razred i trudiš ne rasplakati se i pobjeći. Drugi tjedan je bolje. Nakon par tjedana veseliš se svakom novom satu i žališ što su tako kratki. Nakon par tjedana shvatiš da je to zaista posao za tebe.
Bez obzira na strah od javnih istupa. U učionici, ti si riba u vodi. Bez obzira na kolege sa sumnjivim namjerama i nepoznatim motivima. Bez obzira na ravnatelje. Bez obzira na klince koji se bore protiv krivih demona pa te zacrtaju kao neprijatelja već na prvom satu.
Jer ti ostaje onih 97 % koji ti se vesele čim te vide. Jer uvijek imaš i sjajnih kolega. Jer nisu svi ravnatelji isti.
Praksa. Počelo je kao SM, sad je prava ljubav. Baš kao fizika.
Post je objavljen 29.03.2016. u 21:39 sati.