Marketing
Veliki mikro svijet
I nađosmo se tako jučer na uskrsnom druženju mi što smo uglavnom odnedavno postali najstariji u svojim obiteljima, a neki se na razne načine vrtili na rubu ovog života, šire baš i nepoznati, no na neki način i ponajbolji na svojim područjima djelovanja, tu naravno izuzimam sebe jer je moje shvaćanje obrazovanja i odgoja, za to sam se školovao, nemilosrdno poraženo od strane lutkica vladajućeg sustava, te sam se u nuždi opstanka, potpuno utopio i uklopio u funkciji štancanja mjerljivo prilagođenih idiota.
U skladu s tim pokazao sam se iako nikako formalno najstariji, i kao najslabiji za druženje cijelog popodneva, nakon jela mi se drijemalo, prije toga sam aperitiva popio poput pičkice za jedno, dva nazdravljanja, poslije se nisam priključio ni dobrom vinu, spašavao me samo izlazak s Jinom na po par minuta van, za povratak nužno potrebne svježine. Vani isto lagani stres, u ulici Duella, mi smo valjda bili u desnoj zgradi s prve slike, puno pasa, no niti jedan na povodcu, puno filozofa od vlasnika, kad je Jin režeći otprašio jednog svoje veličine, koji ga je dojurio njuškati s leđa, gazda je superiorno komentirao da se nervoza vlasnika uvijek prenosi na psa, a kad su u susret dojurila tri velika psa iste vlasnice i ja zbilja bio spreman na svakako reagiranje, Jin je skočio na najvećeg koji ga je pratio dok se odmicao, mlada vlasnica je bila oduševljena te svom zbunjenom miljeniku dobacila: "Eto, jesil se prepao, konačno si dobio lekciju od jednog malenog."
Diskusije su mi bile zbilja zanimljive, ja sam za promjenu uskakao uglavnom oko književnih tema, saznao sam nepoznatih stvari o likovima koji vode projekt Rijeke kao europske prestonice kulture, čijem uspjehu se svi nadamo, te upoznao se s planiranim zanimljivim događanjima koja planiraju realizirati sugovornice i sugovornici, jedna uskoro par dana ide studijski u Berlin pa smo usput prisutnima ponudili pridruživanje našem stalnom projektu dokjošide trotjednog ljetnog Berlina.
Meni je bolji bio kolač s voćnim dodacima od čokoladnog, kolegi antikvaru baš suprotno. Eh ti praznici i slobodni dani, kako brzo cure, ništa se ne stigne, sutra opet radni tjedan, pa ćemo odraditi stvari koji sve ove dane baš i nismo stigli, zadovoljiti rutinu svakodnevice koja nas proždire, da bi prosječnici bili zadovoljeni, žurim na ručak, meso je servirano.
Post je objavljen 28.03.2016. u 13:57 sati.