Suhi kašalj budi me iz sna prve noći u Imperijalnoj Otočkoj Državi. Ležim na rubu parkirališta, a iz šumarka pored ceste dopire zvuk tekuće vode. Glava mi leži na Perinom koferu, a on se naslonio na njegov drugi kraj. Mliječnobijeli oblaci podnevnog neba iznad mene uspješno zadržavaju sunčevu svjetlost. Pomislim da su postojali i daleko mudriji izbori za putovati od Zagreba do Londona.
"Mudriji, ali ne i zanimljiviji..." odvagnem sam sebi i zadovoljno protegnem ruke pa pođem umiti lice bistrom vodom iz malenog potoka u šumarku do parkirališta.
"Ponovo imaju sami sebe, otkada su istupili iz Kontinentalne Unije", prokomentira Pero koji se nije pomaknuo.
"Nikada neće povratiti negdašnju slavu i moć."
"Slažem se, namješteni referendum je rekao svoje."
"Rekao je... Kao što i naši kažu..."
"Naši su pod našom kontrolom", odvrati Pero.
"Misliš da njihovi nisu pod njihovom?"
On se osmjehne.
Ručak je završio. Pero ustane od stola vrtnog restorana seoske krčme karakteristične za južnu otočku provinciju kako bi malo prošetao prije deserta. Pođe do livade podno travnatih brežuljaka koji nas okružuju, pa dlanom prijeđe preko jarkozelene trave, ne skrivajući koliko uživa u njenom dodiru.
Sunce silno probije oblake i ugrije mi lice svojom toplinom. Zatvorim oči, a kad ih otvorim, on ponovno sjedi za stolom i igra se golf lopticom koju je pronašao.
"Dobro smo odigrali protiv reprezentacije zakona", kaže pa navali na kolač.
"Kvalitetan napadački tandem..." odvratim.
"Ne bi bilo dobro da smo prebrzo primili gol", nastavi svoju nogometnu metaforu.
"Dobro znaš da bismo alternativnim tijekom događaja odabrali sasvim drugačiji sustav igre. Samo slabi timovi igraju uvijek isto."
"Uvijek zaboravim tko si..." kaže brišući usta salvetom.
"I bolje je tako."
Drugu noć provodimo na parkiralištu rekreativnog centra. Unajmili smo malenu kamp kućicu s pokvarenim grijanjem.
Posljednje jutro na cesti kišno je i maglovito. Nakon drugog sata hoda Pero se nasloni na stup s velikom tablom na kojem piše da smo vrlo blizu odredišta, raširi ruke i napravi slavodobitnu grimasu. Otpijem gutljaj vode.
Snažni mladi konj vuče cigansku čergu koja sporo prolazi pored nas.
"Cilj je postignut, put sada dobiva smisao", kaže Pero.
"Smisao se nalazi u gibanju, a ne u cilju. Upravo je stoga konstantan, ne možeš ga dobiti usput."
Pero se zamisli, a ja sjednem do njega. Učini mi se da čujem pjev ptica, pa poslušam pažljivije. Ne čuje se ništa. Dan je pretmuran da bi pjevale. Zaprega izmakne iz vida.
"Bitno je i kamo idemo. Neoznačava li cilj kraj gibanja?"
"Ako se gibaš, onda se gibaš, a prolazni ciljevi dolaze i prolaze sami od sebe. Onaj konačni koji zaustavlja gibanje isti je za svakoga i baš zato nije dovoljno bitan da bismo se njime zamarali", odvratim.
"Ali, cilj nam određuje smjer, putanju i način kojim se gibamo", ne da se smesti Pero.
"Smjer treba imati, ali on nije definiran ciljem."
"A čime je definiran?"
"Voljom."
"A putanja i način?"
"Okolnostima koje susrećemo i vlastitim afinitetom."
"Ipak je danas posljednji dan putovanja", ne da se Pero pokolebati.
"To baš ništa ne znači."
Kiša zaškropi lagano, ali nedovoljno da bismo potražili bolji zaklon.
"Mislim da sada razumijem tu rečenicu koju mi često ponavljaš", kaže Pero nakon par minuta.
Nasmijem se i zatvorim bocu s vodom.
U potpunoj tišini udišemo kišni zrak prepun ozona.
"Što li donosi sutra?" upita on sanjarski, ali više za sebe.
"Što li donosi danas?" odvratim realno, ali više za sebe.
Ništa on zapravo ne razumije.
Post je objavljen 27.03.2016. u 10:45 sati.