I naprosto odjednom sve se promijeni. Ništa nije kao što je nekada bilo i nikada neće biti. Ostao sam bez osobe koja mi je potrebna, koja je dio mene i za koju sam mislio da će uvijek biti tu, u mojem životu. I kako se pomiriti s tim da je nema i da dalje moram nastaviti bez nje? Iako ju nosim duboko u srcu, nema je da mi pruži zagrljaj, da me utješi, poljubi. I okružen sam milionima ljudi, a osjećam se tako usamljeno. U gužvi tražim samo jedne oči, jedan lik, jednu osobu, a nema je.... Vidiš, i ja sam mislio da ćeš ti biti uvijek tu. Mislio sam da ti znači sve ono što smo imali. Svi oni zajednički osmjesi, zagrljaji, poljupci dodiri, kao da su nestali, kao da ih je sakrila gusta jutarnja magla, kao da je i tebe progutala. Mali je ovo grad ali se sada čini ogromnim. Koliko god lutam njime u nadi da ću te negdje sresti, onako slučajno ,kao prije, nema te.... Kao da si otišla, nestala.... Ostale su mi samo uspomene na sve ono što je nekada bilo... Ostalo je onih par SMS poruka koje sam uspio sačuvati, ostala je tvoja slika i par pisama.. ostao je tvoj lik u glavi, tvoj miris u zraku i ostala si ti u mom srcu. I uprkos svemu i dalje sam te neopisivo željan.... Neopisivo mi fališ,a pored svega bol je neizdrživa...
Post je objavljen 12.05.2016. u 06:57 sati.