Marketing
Ordoliberalizam i ekološko-socijalna tržišna ekonomija: najbolji uzori za Hrvatsku
Jesam li socijalist? Pa, osobno se tako ne izjašnjavam, ali ovisi o definiciji. (Naravno, ako riječ koristite kao etiketu, do definicija vam nije stalo. 
) Prije bih rekao, ako baš moram, da sam "socijalni liberal". (Ne, nije "drveno željezo", kako su neki tvrdili još 1989. kad se osnivao Socijalno-liberalni savez; pojam postoji još od prije 1SR.)
U ekonomiji, zalažem se za optimalnu kombinaciju tržišne, državne i društvene regulacije: tri mehanizma odlučivanja o ekonomskim problemima (proizvodnja, raspodjela i potrošnja). U svakom društvu postoje sva tri mehanizma u raznim kombinacijama.
Blizak mi je njemački ordoliberalismus. Politolozi spominju tri škole ekonomskog liberalizma: austrijska ekonomija, američka čikaška škola i ordoliberalizam. Wikipedija na engleskom definira da je "Ordoliberalism" njemačka varijanta socijalnog liberalizma. Inicijativa za osnivanje socijalno-liberalne stranke, ujedinjavanjem "revizionističkih" liberala s "revizionističkim" socijaldemokratima, u Njemačkoj krajem 19. stoljeća, nije uspjela ali je bitno utjecala na dalju povijest ideja i pokreta.
Jedan članak na hrvatskom, na banka.hr: Daniel Hinšt: "Njemačka pokreće Europu, a što pokreće Njemačku?".
(Ja, doduše, imam rezerve upravo u onome što, kako piše Hinšt, od ordoliberalizma hrvatska provodi, naime u području monetarne politike: da nacionalna (narodna) banka mora biti nezavisna od izvršne vlasti, tako da su monetarna i financijska politika razdvojene, te da središnja banka mora brinuti samo o razini cijena, a ne o drugim pokazateljima ekonomskog zdravlja, npr. stopi nezaposlenosti i uopće korištenja resursa, što ulazi u njene cioljeve u SAD. Ne kažem da je to nužno loše, nemam znanja o tome da prosuđujem, ali sumnjičav sam prema bilo čemu za što se tvrdi da je jedina mogućnost.)
Na youtube nekoliko zanimljivih videoa.
Werner Bonefeld - 'From Adam Smith to Ordoliberalism: On the Political Form of Market Liberty'
Ordoliberalism (Audiopedia)
Stefan Kolev on "Why does liberty need rules? The link between German ordoliberalism and F.A. Hayek"
Rezultat državnih politika, intelektualnih diskusija, idejnih sukoba i društvenih borbi, u kojem su sudjelovali i liberali i demokrćani i socijaldemokrati, u Njemačkoj u posljednjih 150 godina, je današnji sustav eko-socijalne tržišne ekonomije (Ökosoziale Marktwirtschaft), generalni koncepct oko kojeg postoji visok stupanj slaganja svih važnih stranaka (koncept dakle, pa su unutar njega moguća razna neslaganja ne samo o taktikama, nego i o strategijama).
Mislim da je nama. s obzirom na tradicije i mentalitet, bolji primjer za ugled (također u austrijskoj varijanti, zemlja koja nam je bliska po veličini pa se izbjegavaju neki problemi usporedbe s divom) nego skandinavski model (iako, kako rekoh, nisam siguran u pogledu dogme o nezavisnosti nacionalne banke - to je jedna od bitnih razlika u skandinavskom modelu). Mi smo dosad isprobavali razne modele, koji nisu dobro funkcionirali; a aktualno, kronističko-patronatsko-klijentelistički kapitalizam, u posljednjih 25 godina ima lošije rezultate nego prethodni.
Tu je vrlo važna, osim državnih ekonomskih politika, treća komponenta, društvena. Sozialpartnerschaft: opća usmjerenost, želja i spremnost za suradnju, dogovor, konsenzus, između radnika i poslodavaca, ali i šire, društvena klima suradnje, uvažavanja, dogovaranja. Pa tu onda i "kooperative" kao normalan dio ekonomije (a ne deračina, kao kad je ORaH to bio spomenuo, »bando komunistička, idite u Venecuelu ako ste protiv privatnog vlasništva!«), tu su važne lokalne banke odnosno štedionice (Sparkasse) koje nemaju kao jedini motiv maksimaliziranje profita ("etičke banke"), snaga društvenih pokreta, uvažavanje udruga od strane države i biznisa idr..
Članak Sozialpartnerschaft na wikipediji na njemačkom jeziku daje dobar pregled. Ovo je jedan od primjera kad je važno pogledati izvore na drugom jeziku osim engleskoga. Stranica na engleskoj wikipediji "Social Partnership" daje tekst isključivo o Irskoj.)
Mislim da je prevelika usmjerenost na konfliktnost problem mentaliteta i institucija američkoga društva. Nasuprot tome, ideja da u društvu svi trebamo biti više partneri nego suparnici (iako ovo drugi ne može i ne treba biti svedeno na nulu) također postoji u Aziji, u konfucijanskoj tradiciji. "Azijski ekonomski model" je blizak "rajnskom"; funkcionira, npr. u Kini i Singapuru, za razliku od europskih i američkih iskustava, i bez političke demokracije odnosno stranačkog pluralizma (uspijevaju održati deliberativnu racionalnost unutar stranke ili pokreta koji imaju monopol političke vlasti).
Staljinistički model (koji je on preuzeo od ljevičara unutar boljševističke partije iz 1920, koji su kritizirali "Novu ekonomsku politiku", nakon što ih je likvidirao) apsolutizira državu. Samoupravni socijalizam je apsolutizirao "samoupravno dogovaranje i sporazumijevanje" (ali zadržao monopol jedne stranke), tj. društvo (uz tvrdnu da tržište nije potrebno, a država izumire). Oba modela ne daju optimalne rezultate i ne funkcioniraju na dulji rok, kao ni anarhokapitalistički koji apsolutizira tržište. (A ne funkcionira, nigdje, ni ona varijanta ekonomskog liberalizma ili libertarijanstva koja priznaje "minimalnu državu". Kvaka 22 jest, da se Slobodno Tržište može održavati samo uz stalnu i vrlo snažnu državnu intervenciju.)
A problem je, da u toj igri tri pola nema jednostavnih recepata. Nema neke jednostavne aristoteloske točke "zlatne sredine". Politike se uvijek iznova preispituju i prilagođavaju. Newma gotovoih recepata koji se mogu samo prepisati i primijeniti, za razliku od ideologija koje apsolutiziraju jedan od mehanizama. Kao što država postavlja okvir tržištu, tako sama ideja eko-socijalne tržišne ekonomije tek daje okvir unutar kojega se traže odgovori na probleme.
Post je objavljen 22.03.2016. u 08:41 sati.