Talk Talk. Such a shame.
… dva maila kasnije, put, planiran za idući tjedan, pomaknut je na – sad. Ovaj čas.
Još par telefonskih razgovora kasnije, odbrojavam gaće, uzimam opremu i krećem. Cilj dana: Leskovac.
Oduševljen gurmanskom pljeskavicom u odličnom hotelu prije par tjedana, naručujem isto; ovaj put bez priloga. Opet ne uspijevam pojesti.
Kratka šetnja, kontrolni obilazak auta, ogromna, lijepa soba čudnog mirisa.
Pijuckam vino, listam dokumente, provjeravam baterije i aparate za sutra, pijuckam vino, mijenjam programe na televiziji, pijuckam vino; tuširanje, par poluneozbiljnih poruka, kakve se naravno bez pića, jutrom, ne pišu; gasim svjetlo.
Budim se prije zore; netko reče, da se voda ujutro naplaćuje skuplje, manje bismo udarali po alkoholu navečer; smješkam se sam sebi, dugi gutljaji mile, drage vode klize niz suho grlo u peckavu utrobu.
Par vježbica istezanja, radi savjesti; tuš; bauljam na doručak, restoran prazan.
Za susjednim stolom prvu kavu ispija curka bademastog lica, bademastih očiju, konkretne guze, vretenastih nogu i malo kratkih prstiju. I ja nju ignoriram.
Malo kasnije, na recepciji, izmjenjujemo fraze uz izdavanje računa; aha, poslom, aha, Unija, blago vama, ma sve isto, ima li posla, nisu ljudi krivi, bla.
Krenuvši prekontrolirati račun, zamišljam njezino lice na jastuku, poluzatvorene oči, kosu na golom ramenu.
Divno jutro.
Veliki ispljuvak krasi prozor auta; provjeravam; čavala pod gumama nema, sve ok, krećem dalje prema Grdelici.
Bez najave i oznaka, prazna cesta uz korito rijeke prepriječena je hrpom šljunka.
Navigacija ludi, gasim ju i probijam se seoskim cesticama uzvodno, kraj pruge i starih zakovičastih mostova, uz koje stoje zidane utvrdice; navodno iz drugog rata.
Tijekom intervencije NATO-a, ovdje je pogođen putnički vlak sa civilima.
Visinu posljednje poplave vidim po smeću u krošnjama.
Lica mještana odsutna do znatiželjna; omjer pasa lutalica i ljudi je otprilike 1:3.
The Church. In an unguarded moment.
Zadimljene kancelarije, pomalo uspavani pokreti; dugoprsta cura koščatog lica i prevelikih naočala masira vrat i ramena bucmastoj mladoj kolegici, koja sjedi za stolom; nekamo među mjesto dodira dlanova i vrata upućujem svoje ime, poslodavca i traženog sugovornika po najavi.
Koščata me uvede u bočnu kancelariju i zastane nesuvisli trenutak predugo.
Miris variva.
Delegiranoj, nenadležnoj osobi prepričavam sadržaj najavnog maila o razlogu dolaska. Apsolutnim viškom riječi i zanimljivih, irelevantnih informacija pojasni mi, kako još nisu prikupili potrebnu dokumentaciju, ali svakako nije ona nadležna; evo, da pomogne, pozvat će voditelja projekta.
Voditelju projekta na engleskom prepričam razlog dolaska i smisao traženih informacija. Gleda ispred sebe; uzima mobitel i na španjolskom zove prevoditeljicu, jer da ja njemu pričam na engleskom.
Prevoditeljici prepričam sve dosad; ona prevede – „Upravo su završili.“ Čovjek ustaje, zahvalim mu na španjolskom; prevoditeljica je već nestala, brbljava nenadležna plavuša me ispraća uz opasku, kako mi zaista ne može pomoći, ali da se svakako javim za piće, ako opet naletim. Parfem joj je isti, kao prije mjesec dana; ostao mi je na odjeći od njezine posuđene fluorescentne jakne; ipak smo na gradilištu; sigurnost iznad svega…
Zamišljam ju, odsutnu, fokusiranu na sebe, taman prije nego joj se muž vrati s posla u kasarni; miris sarme i hladne kave.
Dva psa ne haju, što želim izići autom sa parkinga.
Po navigaciji, četiri sata do idućeg hotela i noćenja u Gornjem Milanovcu.
David Bowie. Heroes.
Napustivši autocestu, u drugom satu krivudave cestice kroz odumiruća sela nailazim na raskršće ukrašeno vojnim avionom; Topola; skrećem, prolazim izloženi tenk oborenog mitraljeza; usred ogromnih vinograda pitam lokalne masone pred dućančićem za pravac; balkanskom rutinom protupitaju, otkud sam; tablice, aha, neka, nema veze, aha, Unija, blago vama, ma sve isto, ima li posla, nisu ljudi krivi, bla, al' eto što nas bombardovaste, jeste, jeste, samo pravo ovim drumom, sretno, sretno…
Najavljujem se u hotelčić; hrapav ženski glas pojašnjava da ću ključ hotela i ključ sobe naći u mjenjačnici kraj hotela; prijavu i račun ćemo ujutro, veli.
Da se ne prejedam pljeskavicama i da ne miješam pivo i vino, biram šopsku i pivo pa pivo bez šopske.
Konobar pita za porijeklo mog naglaska, pojasnim ćaću Dalmatinca, mater Njemicu, tri osobne za tri zemlje i pitam, otkud sam; ujebote, veli, i onda opet krene aha, Unija, blago vama, ma sve isto, ima li posla, nisu ljudi krivi, bilo posla do bombardovanja, sad eto, bla.
Malo kasnije, nadvirujem se kroz prozor sobe; preko čikova, crknutog goluba i ljubičastog kurtona vidim svoj auto; lažno umiren, zatvaram izlog života, skidam zadimljenu robu i kontempliram pod tušem o bademastoj od jutros.
Ujutro, posao se poput žvake na suncu razvlači; uviđam da nema povratka kući te večeri; zovem hrapavoglasu u Milanovac zbog noći više, ovaj put ključeve hotelčića i sobe da pokupim u restoranu; račun ćemo ujutro, dodaje. Pojašnjavam da ujutro jako rano krećem; aha, ostavit će mi onda večeras račun u sobi, a ja da novac i ključ sutra ostavim, bla.
Blatnjav, znojan, prašnjav, umoran, zadimljen, pivo, šopska, pivo, ključ, soba, tuš.
Pokušavam vizualizirati lik uz glas. Vjerojatno neka tanka, mrka, sa tetovažom iznad trtice i umjetnim zubima.
Praznim hodnikom praznog hotelčića do automata s pićima; bih, ne bih; novčanica nestaje u procjepu; limenka piva bubne iz držača; soba, dokumenti, diktiranje, pregled slika, punjenje baterija, mijenjanje kanala na televiziji, pogled na zračne snimke sutrašnje etape gradilišta, posljednje nadvirivanje prema autu, kratka noć sa pivom viška.
Tanka mrka sa širokim osmjehom punim umjetnih zubi pozdravlja me na recepciji ujutro; evo baš si je uzela kafu, hoću li i ja…?
Struganje leda sa vjetrobrana, druga kava prekasno protjeruje; malo kasnije, opet negdje iza Takova, poslovođin Duster autistično poskakuje kroz potoke i blato gradilišta; muka od dima cigareta učinkovito potiskuje prvobitnu potrebu za toaletom. Pokazuje sliku kćeri, priča da ova radi na gradilištu južnije; prepoznajem dugoprstu štrklju od dan ranije.
Da otkud sam; maločas sam telefonirao na njemačkom. Ovaj put drukčija reakcija; prekaljeni jugograđevinci, prošli pola svijeta; nema čuđenja, nema mantre o tko-nas-bre-zavadi; pričice o pričicama, razumijemo se.
Pauza za ručak; prepržen oslić, grah varivo i kiseli kupus.
Nastavljamo po gradilištu do sumraka; klizište, odron, klizište, pukotine, odron, nanos.
Sa posljednjim svjetlom, skidam zaštitne cipele oblijepljene blatom; lik sa gradilišta ide u istom pravcu kući; jurimo autocestom u izgradnji, par puta skrećemo kroz zaseoke; opraštamo se uz limunadu i kavu na Ibarskoj magistrali; nastavljam za Beograd; pivčuga sa rođakom, pa dalje kući…
Blažena autocesta ...
Pred Bajakovim, odustajem od Talk Talka, Church, Bowiea.
Na radiju, Karađorđević dočekao Charlesa, Kolinda dočekala Charlesa, karamarko poručio Milanoviću, Vučić odgovorio komegod.
Gasim radio. Granica, granica, pa granica i granica.
Crvene brojke 1.012 kilometara se ugase, motor utihne.
Sjedim u tišini mraka.
Pas čuje, kako otključavam stubište i zvonko laje.
Post je objavljen 21.03.2016. u 12:40 sati.