Ima nešto posebno u guštanju na proljetnom suncu i prepuštanju njegovoj toplini.
Ova Cvjetnica je pala na prvi dan proljeća, jedan od najljepših dana ove godine. Stvoren za šetnju i druženje.
Silvio i ja smo otišli do crkve s kolicima u kojima je sinek spavao ugodno ušuškan.
Nakon šetnje uz potok smo stigli doma gdje se roštiljalo. Nećakinja i ja smo plesale po dvorištu gdje nas je okružio dim roštilja. Malo smo bile dimljene ali nema veze.
Familijarno smo se smjestili na terasi. Roštilj je bio povodom rođendana najmlađeg nećaka, ugođaj je bio neponovljiv.
Ne znam ima li naš maleni radar ili nam se vrijeme za jelo totalno poklapa. Spavao je par sati tako mirno da sam ga morala provjeravati ali je zaplakao u trenutku kad smo stavili prve zalogaje u usta. Nakon presvlačenja i hranjenja smo se vratili na terasu, dovršili jelo i ugodno se smjestili.
Sunce nas je tako fino grijalo, kao da miluje. Toliko je bilo ugodno da se nisam imala želju pomaknuti u hlad. U jednom trenutku je pao komentar: "Sad smo korak od fotosinteze".
Ugodan razgovor u dobrom društvu je gotovo prebrzo prošao. Sunce se počelo lagano povlačiti i mi "gušteri" smo napustili pozicije.
Moram priznati da sam se dosta duga osjećala kao napunjeni solarni kolektor, pucala sam od energije. Nadam se da će ovakvih dana biti što više.
Sad me pak ulovio umor i idem se pridružiti mojim dečkima koji su skupa zaspali. Baš me zanima tko je koga uspavao.
Noć ekipa!
Post je objavljen 20.03.2016. u 21:59 sati.