Marketing
Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Za povretak kliknite ovdje.
Negdje iza pola pet rekoh samome sebi "Vrijeme je da se krene!", te krenuh. Izlaskom iz ugodne hladovine parka vrele sunčeve zrake me istog trena prijekorno opališe ("Gdje sam već do sad!?"), što pokorno prihvatih i pomirih se s tim. Neka, neka (mrmljao sam u sebi) ni vi (sunčane zrake) nećete tu biti do vijeka! Trebam izdržati još sat-dva pa će njihova vrelina posustajati. Osim toga sjene postaju već dovoljno duge, pa će biti prilike za povrat daha u hladovinama usputnih stabala
Grad Jastrebarsko leži na nekih 150 metara nad morem, dok je prijevoj preko Plešivice na 580 metara. Dakle trebam reći "Hop!" i skoknuti nekih 440 metara u vis. Dakle manje od onih 610 metara, no još uvijek dosta. A sunce još ima neka tri sata strpljenja za ovaj dan, nakon čega slijedi mrak. Valja meni biti brži od mraka.
Izlaskom iz Jaske cesta ide ravno, čak i s malom nizbrdicom. U daljini se vide obronci brda koje trebam preći. Pojavi se u meni skromna, tiha nada da će ovaj ravničarski dio ceste potrajati do samog brda i njegove šume. Ah, jalove li nade! Njeno trajanje je bilo toliko malo da se nisam pošteno ni promeškoljio u njenom ugodnom okruženju. Tek iza krivine, na gornjem snimku, stigoh do raskrižja čiji mi je putokaz, krajnje ultimativno i bezobzirno, uputilo desno na strmu uzbrdicu. Uvjeren sam da je to učinilo krajnje zlurado, očigledno nekako nanjušivši tu moju nadu i moj osjećaj ugode s njom.
Ah, Bože moj! Uz taj komentar pomirljivo sam slegnuo ramenima, sišao s bicikla i po žarkomu suncu gurao bicikl uzbrdicom kojoj bi trebale stepenice da je bila još za mrvicu strmija. Nisam prešao ni dvjesto metara s srce mi je htjelo iskočiti iz grudi koliko je lupalo. Stao sam da ga odmorom smirim i vratim mu ritam u područje podnošljivosti, a usput sam promatrao i snimao okoliš.
Obronci Plešivice, do kojih sam došao puno ranije nego što očekivah, načičkani su vinogradima. Polako ali i uporno ovaj kraj se pokušava progurati, potisnuti u grupu područja gdje se stvara dobra kapljica. Iako nisam ljubitelj takve kapljice, bilo je gušt promatrati bregove sa uređenim vinorodnim kulturama. Uz te vinograde su neizbježne građevine bilo za alat i pribor, bilo za boravljenje.
Neko si stvarno dao oduška (a i novaca) pa je u tom vinogradarskom raju sagradio pravu rezidenciju.
Kao zlu kob sudbine pomirljivo sam prihvatio činjenicu da mi valja stenjati uzbrdo po ovim bregovima prije nego dosegnem glavni obronak Plešivice.
Iako sam ispred sebe ugledao tablu s imenom Plešivica i iako je to mjesto zadnje prije konačnog uspona i prijevoja, proći će dosta vremena dok ga napustim, jer je mjesto raštrkano po obroncima i bregovima.
Mada uska, cesta je bila asfaltirana, pa uz rijedak promet vožnja (i pješačenje) bilo je čak i ugodno. Ugodu je na neki način pojačavao okoliš krcat uređenim obroncima i razbacanim kućama.
I tako, malo vozim, malo više pješačim, malo pušem na uzbrdici, pa malo zastanem da uhvatim dah.
Na jednom od tih zastoja okrenem se i pogledam dolinu sa gradom Jastrebarsko te se iznenadih koliko sam se iznad nje (doline) i njega (grada) popeo.
Potpuno drugačiji okoliš od onog jutrošnjeg pri penjanju na Žumberak. Tamo pustinja što se tiče ljudi uz opći dojam sedamnaestog stoljeća. Ovdje, tek dvadesetak kilometara dalje, uređeni vinogradi i kuća kao u priči, pravo suvremeno doba dvadeset prvog stoljeća.
Uz masu vinograda u okolici, logično je, valjda, da se ovdje naiđe i na Poljoprivrednu zadrugu sa udrugom proizvođača vina.
Da ovo mjesto živi i ima perspektivu tog života i u buduće, svjedoči lijepo uređena osnovna škola.
Još dolje, nakon izlaska iz Jastrebarskog, na prvoj uzbrdici, ispod šuma Plešivice ugledao sam zvonik mjesne crkve. Ponadao sam se kada, konačno, dođem do njega, da ću barem pogled baciti u unutrašnjost crkve. Na žalost, ništa od toga! Ni ulaz u dvorište ispred crkve nije mi bio otvoren, a kamo li sama crkva. Ostade, eto, tek snimak sa sigurne udaljenosti.
Odmaknuvši od crkve kojih stotinjak metara kao utjehu zbog izostalog njenog obilaska, otvori mi se pogled na dolinu i grad Jastrebarsko.
Iako sam bio (dosta) siguran da sam "na pravom putu" pri prolasku pored starijeg čovjeka koji je odmarao sjedeći na klupi,odmah uz cestu, priupitah ga je li pičim za Samobor i koliko ima još do prijevoja. A razlog, ponajveći, tom mom pitanju je to što je prodorno zurio u me kao da biciklistu koji gura bicikl uzbrdo nije vidi još od četr'es' osme. Prvo sam i ja njemu uputio svoj zureći pogled, pa smo se tako sekundu-dvije obojica promatrali ne trepćući kao revolveraši na dvoboju. Potom mu rekoh "Dobar dan!" što mirnijim i blažim tonom, na čemu mi je jedva primjetno klimnuo glavom u nastojanju da mu ni za trenutak ne promakne to što tako pažljivo promatra (i dalje ne shvaćam što je to to?). Kad dođoh do njega na udaljenost tek korak-dva, valjda u želji da prekinem to mi nejasno i besmisleno fiksiranje, upitah ga gore navedeno pitanje. Nisam posve siguran, no čini mi se da se jedva primjetno trgnuo, kao da se probudio iz stoljetnog sna otvorenih očiju. Uz blagi smiješak na licu u očima mu se pojavi dobronamjerna toplina te uz uvodno pitanje "Možeš li ti to!?" objasni mi da je cesta prema prijevoju zatvorena (!!!!), no "ti ćeš proći bez problema!"
Stvarno nakon par stotina metara od zadnje kuće, u dubokoj hladovini okolne šume naiđoh na znak da ne bi smio dalje. Za trenutak zastadoh zbunjen, no u tom trenutku u susret mi naiđe auto i prođe pored mene. Pa sad, kad može auto proći (usprkos zabrani), mogu valjda i ja.
Krenuh dalje i naiđoh na razlog zabrane.
Podlozi ispod polovice ceste je bilo svega dosta i ona se spuzila koji metar dolje osakativši cestu. Preostalo je dovoljno prostora da se četvorotočkaški ljubimci mogu provući, tako da moj prolazak ne bi ni trenutak upitan. Baš me zanima da li će se ovaj kvar cesta sanirati prije nego se i preostala polovica ceste sunovrati za svojom već sunovraćenom polovicom!?
Sve ima svoj kraj, pa i ova uzbrdica – prijevoj, najzad!
Na prijevoju cesta vodoravno vijuga par stotina metara između šumovitih obronaka Plešivice.
Odmah na početku te vodoravnosti je obavijest o ulasku u Park prirode, a nedaleko od nje s desne strane smjestila omanja crkva, kapelica tek.
Odmah uz kapelicu su klupe za vjernike koji prisustvuju misi.
Nešto dalje je uz put tabla sa oznakom prijevoja na kojoj je navedena nadmorska visina.
Tren prije početka dugačke nizbrdice uz šumu se smjestio raskošni "ugostiteljski objekt" za one koji trebaju okrepu po pitanju jela i pića. Ni posebno gladan, ni posebno žedan prođoh pored birtije tek ju pogledom i snimkom fotoaparata pozdravih.
Bilo je nešto prije sedam, sunce mi je s lijeve strane već dosta nisko, pa sam većinu ovog spuštanja obavio u hladovini. Povremeno je s desne strane osvanuo obilno osunčan prizor koji mi nije dopustio da tek tako ravnodušno prođem pored njega.
A onda sam zastao ispred prizora koji mi je oduzeo dah i prekinuo bila kakva razmišljanja.
Ako kartu dobro čitam, čini mi se da je ispod mene bilo mjesto Jerbići. No, ime mjesta mi je manje bitno, puno važnije je dojam doživljenog prizora. Asocijacija mi je bila na Austriju. mada nisam imao prilike tamo vidjeti nešto ovakvo. Okolna brda, kuće mjesta i cesta koja se vijugavo provlači negdje dolje u dolinu. Prizor koji isplaćuje muku penjanja.
Nakon više cik-cak krivina spustio sam se do mjesta gdje zastadoh ispred lijepo uređene građevine sa vodeničnim kolom. Potok koji bi trebao pokretati to kolo je moj suputnik u nastavku spuštanja sve do Samobora.
U Samobor sam ušao u pola osam kada je već postajalo prohladno pri spuštanju. Prohladno zbog svježine koja nagovješćuje nestanak ljeta, a i zbog izostanka okretanja pedala čime izostaje i unutarnje grijanje.
Tko ne zna, pita, pa sam tako i ja pitao za mjesto gdje se dobiju najbolje čuvene Samoborske kremšnite.
A tamo kao da se navedena delicija besplatno dijeli i šakom i kapom. Ja sa svojih traženih četiri komada bio sam uvjerljivo najskromniji. Dosta ljudi je tražilo dvocifreni broj komada. A tepsije sa kremšnitama samo dolaze i dolaze…
Navedenu četvorku nisam odmah konzumirao, nego sam ponio kući da ih podijelim sa najljepšom, najdražom i sve naj… suprugom na svijetu.
Do auta sam još snimio koji snimak cvijećem uređenog grada.
Stavio bicikl na auto presvukao se, u Plodinama kupio svježe grožđe za okrepu, i pravac kući.
Bila je ovo dobra vožnja vrijedna svake kapi znoja.
Sad, kad ste sve pročitali,ove, a i druge, slike možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 20.03.2016. u 17:33 sati.