Ima ta jedna slika.
U boji, slikana plaroidom, rijetkost u to vrijeme. Skrivena. Od drugih. Od Nje same. Stoji na zadnjoj stranici plavog malog albuma. Ratnog. Podesnog za hitno odlaženje. Skrivena iza posljednje slike, slike pejzaža: ravnice i pruge koja njome prolazi u suton slikan s garaže.
Ima ta jedna slika.
Nitko je nije vidio godinama, desetljećima....do Nje. Zbog tuge, srama i sjećanja.
A slika nije ni po čemu drugačija od drugih. Samo dvoje djece mlađahne dobi.
Ona Ga zaštitnički grli oko mršavih ramena. On, u bijeloj košulji dugih rukava, kupljenoj za taj čin mjesecima prije i tamnim hlačama, šivanim po mjeri isto mjesecima prije. Dok im je mama još bila kod kuće i sve pripremala.
S očevom kravatom koja izgleda kao da je za njega pravljena. Mala, uska, kao dječja. Crna sa sitnim apstraktnim plavim i zlatnim kvadratićima. Valjda je moda bila takva u to vrijeme.
Ona u crvenoj suknji na puni krug i bijeloj bluzi kratkih rukava s kariranom crveno-bijelo dugom špičastom kragnom. I dokoljenkama od materijala kao najlonke (vau!) za koje se sjeća da je jednu podvrnula ispod prstiju da se ne bi vidjela rupa.
On drži potvrdu ispred sebe. Prva pričest. Izgleda pomalo lelujavo i kao da će se svaki tren onesvjestiti. Ona ga drži za ramena i gleda direktno u objektiv ispod prekratko i nejednako ošišanih šiški. Vlastiti modni uradak.
Ima ta jedna slika.
Kod kuće nema ručka. -samo rezanci s juhom. To je poklon za taj dan. Unuku. Od Njegove bake.
Otac mu je opet stotinama kilometara daleko. Kao i svaki vikend, kod njihove mame u bolnici. Koja se bori za život. Svakodnevno.
I Oni - kaže ova slika.
I dalje nijema.
Kao dvoje iz konc-logora.
Zato je se Ona srami. Izgledaju kao da nitko nije brinio za Njih. A je. Njegov otac (Njen poočim) onako kako je znao i umio. Pune dvije godine. Neizvjesnosti i borbe.
I Oni. On osam, ona trinaest.
Djeca sa tako starim očima da je to prestrašno za pogledati.
Tako je zamišljala onu djecu koja su preživjela holokaust. Nije to tada ni znala. Poslije je to tek uvidjela.
Valjda zato i skriva tu sliku. I tugu.
Ima ta jedna slika.
Nikome je ne pokazuje.
Nikada o njoj ne priča.
Godine prođu.
I dođe dan kada se sjeti slike. Njega i Nje.
Pa je izvuče iz sakrivenog ratnog albumčića, otvori zadnju stranu i ispod pejzaža izvuče skriveni polaroid.
I gleda ga. Sama, Zamućenim pogledom.
Ima ta jedna slika.
Post je objavljen 19.03.2016. u 15:04 sati.