– Oče Makarije, ako Boga znate.
– Kurva.
– Pu! Što nijesam muško!
– Što je ovo, Oče Makarije? Ostrvljeni anđeo kojeg kažnjava Bog ili satana u ženskom obliku?
– Ne, oče Leontije, to je, što bi prost narod reko, dobra pička.
Nije najsvježiji, ali ja sam ga tek jučer čitao: tekst Ivana Kegelja o izrazitoj bludnosti ex yu filmografije... na žensku štetu. Nije loš uopće. Mislim, tekst. Evocira i osnažuje neke teme koje sam imao.
Trebalo bi se čuvati upadanja u zamku linije razmišljanja po kojoj bi bilo nečega automatski krivoga i problematičnoga prema glumicama u njihovoj filmskoj seksualizaciji, razgolićivanju, pa i razbluđivanju. U Čistoća je pola bolesti jedna je od tema bilo kako feminizam postaje reakcionaran, rigidan i puritanski kada nezavidnost društvenog položaja ženske seksualnosti, odnosno prisutnog dvostrukog standarda, umjesto većim seksualnim slobodama i emancipacijom za njih, stilizirane na krepost – na (Joan Didion) ''odbojnost prema seksualnom životu odraslih'' – hoće iznivelirati većim usužnjavanjem te posramljivanjem također i muškaraca, zbog kao ''prljavosti'' njihovog sex drivea. ''Libfems'' i ''radfems'', razlika među kojima nije puko kvantitativna po pitanju mjere radikalnosti u traženju iste stvari, već kvalitativna, u traženju različitih stvari. Ne krijem svoje jasne simpatije za one prve, a nikako za ove druge, no pozor – sporno mjesto mi nije pitanje stupnja radikalnosti, kao što bi se iz nomenklature podjele sugeriralo, nego što potonje u sebi sadrže vrlo izraženu crtu puritanki iz 19. stoljeća. Mizandrija im je iz skroz krivih razloga. Ono o čemu je i Didion. Prepoznaje to i Kipnis: Trebalo se boriti s novim stresnim pokorama: to nisu bili mikroorganizmi nego ''opredmećenje žena'' (''prljave misli''), pošast pornografije (''prljavština''), a na red su došle čak i seksi šale koje su se zbijale na radnom mjestu. Iz nekog se razloga ženski reformizam neprekidno vraća na temu prljavštine; u temelju se nalazi zahtjev za pročišćavanjem muškaraca.)
Zapravo je uvredljivo, za oba spola, seksualnost i seksualizaciju poistovjećivati s muškošću. Kao da bi želja bila nešto što samo muškarci imaju, a one to radi njih, kao ustupak, dok misle na englesku. Eventualno takvo žensko samoshvaćanje znak je pozadinske patologije libida (nije slučajno da mi se post i zove kako se zove: čistoća je pola bolesti).
Zato je važno razlučiti: tekst bi bio neopisivo dosadan i retrogradan kada bi zazivao ophođenje stroge čednosti s glumicama i zamjerao na samoj seksualizaciji. Ali nisam ga tako ni shvatio. Problem koji autor tu nalazi je onaj načina na koji bivaju seksualizirane, tj. u – tvrdi – svedenosti ženskih rola na bivanje dobrom pičkom, s guranjem u teški epizodizam samo tog registra, i to kroz najzadriglije patrijarhalne obrasce, što efektno i duhovito prikazuje kroz niz primjera. (Neke je i zaboravio.)
Sad kad smo precizirali prizmu kroz koju sagledava, mogli bismo još dovesti u pitanje s činjenične strane – je li stvarno bilo tako drastično stanje kako tvrdi ili bi se našlo i uloga koje se ne bi dalo otpisati kao svedene na glumu pičkom? Ostavit ću filmofilski potkovanijima da češljaju, a mene će sad zanimati prizma kao takva, odnosno filozofski dio koji se nadovezuje. Tekst nije samo niska i kompilacija ilustracija za tvrdnju, nego i postavlja pitanje uzroka, pozadine. Ko će se sjetiti svih (ne)mogućih koitusa ili beznačajnih uloga majki, šutljivih žena, ojađenih sestara, lokalnih kurvica, urbanih kamenjarki… koje su prodefilovale ili još defiluju domaćim pokretnim slikama. Ta polna neravnoteža u srpskom filmu liči na udove – odlično razvijenu desnicu i ljevicu koja je tu samo radi estetike. Zašto je, dakle, domaći film bio i ostao mačistički i patrijarhalan? Radi društva u kome egzistira? Radi ekstremne muške šovinističke estetike prema kojoj je moguć čak i čuveni stih (neodeseterac): ''Mila majko, vjerna ljubo moja''?! Zbog manjka žena među filmadžijama? Zbog neke užasne i misteriozne tajne koja je umrla zajedno sa posljednjim Tarabićem?
Nudi i prilično originalan odgovor. Ako mene pitate, svi ovi odgovori mogu biti tačni, ali nisu. Naime, srpski Almodovar ili Bunjel nisu mogući jer mi – nemamo žene!
Nemaju (nemamo) žene? Kako, molim? Što bi to trebalo značiti? Pa pola populacije su žene.
Šta je najteža kletva u našem narodu? Kada nekoga hoće da uvrijede, onda mu kažu – pičko! Takvima se ne piše dobro, takvi su izopšteni iz bilo kakvih moralnih vrijednosnih okvira. Kod nas još nije doprla svijest da ne-imati kitu ne znači nužno biti podređen, omalovažen, autsajder, ''donji''. Pisac ovih redova još nije sreo sagovornika koji mu je bez unjkanja i šaputanja priznao da ima (i da je svjestan da ima) svoju žensku stranu psihe i tijela, a da normalno funkcioniše kao muškarac. Kod nas čak i one koji bi trebalo da budu žene, obožavaju čuvene uzrečice: ''Eh, da mi je nešto ona stvar!'' ili ''Eh, da sam muško!'' ili ''Eh, da sam kurata!'' (pjesnički izraz koji je imanentan našoj ženskoj prozi)… Kod nas ni žene (bar ne javno i ne u većini) ne vole da priznaju da im je lijepo bez kite, da im je baš drago što su pičke.
Aha, shvaćam. Preuzimanje od strane samih žena vrijednosnog koda koji ih degradira i ništi – pa u tom smislu da ih nema: kao samoponištenih. Čime se ne želi reći da je ishodište problema u njima samima, jer kao što vidimo, i tretman izvana uistinu jest ništeći, ali tek unutarnje prihvaćanje vodi u nepostojanje. Ono što sam i sam isturio kao centralnu tezu Ženske spike: naivan je feminizam koji žensko pitanje reducira na pitanje he-for-she kampanja, da se muškarce privoli, osvijesti... odnosno, koji – zaboravljajući na dobrovoljnu kolaboraciju žena, čak većinsku – frontu konflikta postavlja po prvoj liniji spolne podjele (kao da bi überantagonist feminizmu bio muški rod), umjesto podjele po kulturalnoj osnovi (s überantagonistom u vidu pripadnika oba spola patrijarhalnog svjetonazora). Nemoguće je govoriti o jednakosti prava i sloboda dok vojska žena – ''berendica'' – #womenagainstfeminism – vehementno odbacuje tu jednakost, s jakim protuemancipacijskim nabojem (što nije iz pukog mazohizma, nego s jedne strane u motiviranosti nalaženjem komocije, ugode, navike i ostvarenja u svom pozadinskom položaju – koji im pak u drugim registrima donosi neke primate do kojih im je stalo, te postoje elementi po kojima bi se dalo govoriti o patrijarhalnom matrijarhatu – a s druge strane iz ideološke prepariranosti koja stoji onkraj bilo kakvog pitanja osobne motivacije i kao sve ideologije funkcionira automatizmom). Feminizam bi, prije daljnjih koraka, trebao njima lupati na vrata, to je osnova svake kampanje. Sigurno da se možemo složiti kako u dijelu u kojem biva pristajanje uz vlastitu degradaciju govorimo o samoništenju. Čemu, dakle, ženski svijet na filmu kada ga nema ni u životu? A pošto je kamera ''hladno i objektivno oko'', ne može ni da snimi ono čega nema.
Na ovo se, međutim, nastavlja rečenica koja mi nije najjasnije sjela, a možda mi je čak i na loš način zastrugala. Ne govorim pri tome, naravno, o podjeli prema onome što visi između nogu, već o podjeli na one koji su svjesni i one koji nemaju svijest da piškiti stojećki i piškiti sjedećki nije samo stvar poze, već su to različite percepcije života.
Što, kao protustav i odgovor dobrovoljnoj kolaboraciji upućuje na svjesnost o tome da su žene i muškarci različita bića, dušom i tijelom? Nisam siguran jesam li autora ispravno shvatio (malo mi je čudno da je tako to pacerski), ali logika misli bi vjerojatno bila da kroz razlikovnost dolazi identitet, odnosno nepotpadanje pod isti aršin, nepreuzimanje ga pounutreno, kao uvjet prelaska iz puke prisutnosti na planetu u egzistenciju, u stvarno postojanje u vidu subjekta. Tada će biti žene – bit će ih, imat ćemo ih. Ali čekaj, koji ono aršin? Onaj, dakako, patrijarhalni, koji ženski svijet stavlja u podređeni i ''donji'' položaj. Stani malo, babalui! Ako one koje pišaju sjedećki trebaju, veliš, biti razlikovno definirane neasimiliranošću od strane patrijarhalnog stava, treba li to značiti da onima koji pišaju stojećki on pristaje, ili se barem podrazumijeva uz njih? Je, rečenica dozvoljava da se ne radi ''o podjeli prema onome što visi između nogu'', tj. da i muškarci mogu biti u posjedu ove svjesnosti – ali, gle, u samom tome čega se treba biti svjesnim je inkorporirana negativna predilekcija!
Druga razina uvredljivosti: onaj krivi amalgam seksualizacije svedene na muškost poistovjetiti s patrijarhatom.
Biološka različitost nije predmet prijepora; to nijedni rodni studiji ne stavljaju pod znak pitanja. Baš zato se i uvodi razlikovanje spola i roda: premda spol jest datost – koji ćemo heterokromosom nositi u stanicama nije pitanje izbora, interpretacije ni konvencije – to ne znači da mnogo što iz sfere roda neće biti puki društveni konstrukt. Ne spada li i (previše automatsko) vezivanje patrijarhalnosti uz muški spol u jedan od takvih rodnih konstrukata?
Ili ćemo sad reći da – nemamo muškarce? Ko to tamo glumi kurcem?
Post je objavljen 19.03.2016. u 13:15 sati.