Zaokupljajući misao onime što se naoko čini bitnim, uz motivacijsku izmjenu oralne mudrosti, odmičemo svijest o zahtjevnosti puta. Vrijeme koje provodimo u razgovorima nadmašuje trenutne tegobe i pomaže im cvasti u zabavne izazove.
Indirektno mu otkrivam dijelove čarobnjačkog znanja, ne bih li ga usidrio u stanju, te jasnoćom misli iscrtao smjerove ljudskog postojanja koje još treba otkriti. Nažalost, duboko iza tog nastojanja, znam da je volja za moći nad drugima njegova temeljna vodilja. I tu se, naoko, ništa ne može učiniti za nekoga tko ne kroči čarobnjačkim putevima.
Ograničeno dopuštenje, ograničeni rezultati.
Pero se bori s prihvaćanjem činjenice da radostan čovjek mora biti prisutan u sadašnjosti. Povremena navala uznemirenih misli posljedica je te borbe, a njegovo nerazumijevanje vlastitog stanja, kao dosadni suputnik, često korača s nama. Bez obzira što se trudi biti iznad zapitkivanja, vjerujem da iskreno traži odgovore koji misao vode prema jasnoći.
"Postojanje nema smisla", neočekivano ispali između piš-pauze i ispijanja vode. Takva iskrena izjava zapravo je korak naprijed jer on obično radije glumi sebi i ostalima oko sebe, skrivajući dileme.
"Smisao se lako nalazi u odabiru cilja i nasljednom djelovanju", odvratim nadglasavajući buku jurećeg kamiona.
"Zašto bih djelovao, kada znam da jednom više neće biti ničega? Svi mogući odabiri vode prema istom finalu."
"Zato što ta nepobitna činjenica nije bitna za tebe. Zadatak koji imaš daleko je manji od tvoje percepcije vlastite potrebnosti", pokušam zaustaviti teški vlak njegove stvarnosti.
"Zašto mogu misliti, ako ne mogu dobiti odgovore čak ni na pitanja koja sam sebi postavljam tijekom tog procesa?", zaviče kroz riku benzinskih strojeva.
"Itekako možeš. Koje je pitanje?"
Pero se nakratko zamisli.
"Zašto smo ovdje?"
"Živiš da bi bio ispunjen osjećajem zadovoljstva od trenutka u kojem ujutro otvoriš oči, do trenutka kada ih navečer zatvoriš. To je ujedno i tvoja jedina dužnost. Ostalo su samo prividi, konstrukcije egocentričnog uma."
Pero pogleda horizont ispred sebe. Usidrio sam misao u njegov um.
"Ne može to biti tako jednostavno", promrmlja hodajući dalje.
"Ljepota jednostavnosti, ljepota je života. Što prije shvatiš, prije ćeš spoznati zadovoljstvo i uživati mirnoću koja se već nalazi u tebi."
Pero pamti svaku izgovorenu riječ, važe je, mjeri i pakira, dok njegov um razvija nove mogućnosti manevriranja prema sljedećoj sekvenci zamišljenog misaonog rata, a ja bih ga radije vidio u shvaćanju da je upravo ugodno stanje bez misli čovjekov najveći blagoslov. Smisao postojanja o kojemu brine, dobiva svoj smisao tek kada um prepozna ljepotu u svemu oko sebe.
Uzalud su verbalni nokauti.
Post je objavljen 17.03.2016. u 12:33 sati.