Marketing
Usput
Kraj moje bivše škole četiri osnovca na raskrižju, mogu biti peti razred, na leđima im velike i teške torbe, čekaju da se upali zeleno. Do mene dopre komadić razgovora. Mali crvene kose veli: «to je mjesto kamo idu naše majke jer su izgubile svoje snove». Ostala trojica nijemo kimaju glavom. Pali se zeleno. Kreću na suprotnu stranu. «One tamo...», crvenokosi nastavlja priču, ali više ga ne mogu čuti. Priznajem, zatečen sam neočekivanim dječjim tmastim lirizmom, tim više što sam maločas razmišljao u slikama. Nešto mora biti učinjeno s tom sintagmom, pomišljam. No što? Presuđujem: bit će to uvodna rečenica nove priče. Pokušavam pokrenuti radnju, ne uspijeva mi. Izmiče, kao i svaki pokušaj da izmaštam mjesto kamo odlaze razočarane žene. Slutim, to nije pitoreskni krajolik gdje večernji povjetarac povija mlade travke donoseći sa sobom udaljenu ljubavnu pjesmu praćenu zvucima gitare, mjesto gdje su potoci još uvijek bistri, puni bezazlenih pijavica, riječnih rakova, zelenih školjaka, žaba, tromih salamandera i pokoje vedre ribice, kedera; pojilište na koje izbrazdana suhonjava starica makadamskim putem u suton dovodi kravu što neće završiti na tignju, ona će ondje umrijeti od starosti; čak se glog susteže pustiti bodlje...
Prije je to
zagrebačka mamutica, oronula i napuštena, zgradurina izrezana iz gradskog pejzaža
prenesena u kišama natopljenu panonsku pustopoljinu što priziva devon i vonja na ilovaču
nakrivljena, napola utonula, poput Titanika, nahereni grob propalih porodica
kolaž zaboravljenog nadrealista...
Sjedam na klupu u parku, pripaljujem cigaretu.
Prisjećam se tih spavaćih soba… soba bez snova… spavaonica…
Neko vrijeme pružali smo si ondje utjehu.
muzika za ugođaj: Just Like A Woman Bob Dylan
Post je objavljen 17.03.2016. u 10:53 sati.