U svibanjsku noć prolomila munja nebo
blještavilo rasporilo tamu i spremalo neviđenu oluju
da procjep nebeski isplače sušnu godinu moga početka.
Osvijetlio bljesak staru seosku kočiju,
zaiskrile oči dva grivasta ljepotana
u odsjaju hladnoga kamena
dok duše čiste snove snivaju.
Tu noć,
kada je plač djeteta bio glasniji od krika mlade žene
njezinih suza radosnica sljubljenih sa suzama neba
u siromaštvu života,
pokloni joj Bog sićušno tijelo krupnih očiju
koje ugleda svijet onakvim, kakvim će ga živjeti.
U tom nebeskom crnilu mlada žena se umiri
Bogu zahvali
što joj dušu i srce majčinstvom nagradi.