Boris Dežulović: Luftwaffe nad Zagrebom
"Njemački padobranac Zlatko Hasanbegović nije, naime, ni nekakav Tomislav Karamarko, ni kojekakav Vaso Brkić ili Mijo Crnoja, da mu se izjave vade iz već zloglasnog „konteksta“, goleme crne jame iz koje zli antifašistoidi već mjesecima crpe skandalozne izjave HDZ-ovih komandosa i sturmbannführera. Nije ministar kulture u Hrvata, daleko bilo, ni kakav violončelist, filolog ili pjesnik jezika bržeg od pameti, pa da mu se omaknuta izjava o desantu na Drvar vadi iz konstruiranog konteksta. Jezik i pamet ministra kulture Zlatka Hasanbegovića pomno su usklađeni, jer on je historiograf s licencom, doktor povijesnih znanosti, povjesničar kojemu Drugi svjetski rat pritom nije samo u općenitom opisu radnog mjesta, već i usko područje stručnog interesa.
Kad tako svoje političke poteze naziva desantom na Drvar, Zlatko Hasanbegović – za razliku od Milijana Vase Brkića, Velimira Bate Bujanca ili, štajaznam, Ivana Vlada Tepeša – vrlo dobro zna što govori: o Drugom svjetskom ratu i operaciji Konjićev skok on zna sve.
Odgovor na optužbe o medijskim čistkama u Hrvatskoj ovaj put nije Hasanbegoviću izvađen iz mračnog nacističkog konteksta, već je on sam - pod punom materijalnom odgovornošću povjesničara i moralnom odgovornošću ministra - za njega izgradio takav kontekst.
(...)
Vrlo svjesno i vrlo kvalificirano Zlatko Hasanbegović se, eto, tri kvarta stoljeća nakon 1945. – „godine najveće hrvatske tragedije“, kako je sam definirao svoj kontekst – javlja kao dobrovoljac za operaciju Rösselsprung. Prostor za zlonamjerno kontekstualiziranje suzio je tako tek na jedno zlonamjerno pitanje: ako je čišćenje hrvatskog novinarstva „desant na Drvar“, i ako se u tako izabranom kontekstu identificirao s nacistima, što je onda točno među njima Zlatko Hasanbegović, gdje je on tog četvrtka ujutro?"
Boris Dežulović: O besmislu hrvatske države
"Kad s pozicije desne ruke Tomislava Karamarka – a u situaciji kad je Karamarko prvi potpredsjednik Vlade ta je desna ruka dovoljno visoko podignuta – Pupovcu, ali i svakome tko se osjeća uplašen i ugrožen, dakle antihrvatski, poručuje ‘neka ode tamo gdje neće biti ugrožen’, Brkić im zapravo poručuje da ‘odu tamo gdje ima države’, negirajući tako svrhu i smisao, dakle samu državnost Republike Hrvatske."