Može izgledati čudno, ali ja sam kao mladac prezirao sve koji su se trudili oko odijevanja. Što netko ima na sebi bilo mi je apsolutno nezanimljivo, razmišljao sam samo o porocima i minimalnom osmišljavanju noćnih druženja. Nosio sam bradu i jedno vrijeme dugu, pretežno neurednu kosu, ionako nikakve kvalitete. Od mode su mi odbojniji bili samo sport i zdrav život, u plesu nije dolazilo u obzir izražavanje osjećaja, osim u užem društvu, kad bismo u krugu mlatarali glavama uz jednolične ritmove skupina kao birth control i can. Kod stiskavaca jedna ruka je bila jednim prstom zataknuta u džep.
Promjena ipak nije došla preko noći. Uvijek sam volio uopće umjetnost pa i likovnu dvadesetog stoljeća, a majstori boja poput Yvesa Kleina su me oduševljavali. Dugo sam živio u rockerskoj komuni u kojoj skoro nikog ništa izuzev psihodelije i hard rocka nije zanimalo, tako da su te neke moje zanimacije ostajale neprimjećene, kao i šah, u klub bih odlazio u rijetkim trenucima zatišja i dosade.
Živjelo se intenzivno, a već sam pisao, umiralo mlado i prije rata. Kad sam se odselio i time odvojio od društva nastavio sam samodestrukcijom, dok nisam došao do ruba. Prekinuo sam naprasno, kako sam uvijek sve radio i uz novi životni stil, bez jeans košulja i jakni, počeo birati i adidaske koje nisu bile crne ili bijele. Počeo sam primjećivati društvo i prirodu i uživati. Vratio sam se slatkom neumjereno kao u predpubertetu. Počeo sam fotkati ali ne mrtve prirode. Objavljujući sam počeo primjećivati. koliko je jadnika i budala na svijetu, sva ona desetljeća nisu me te budale ni najmanje uzbuđivale ni zanimale.
Istovremeno sam se vježbao toleranciji, naučio sam da je starije glupo u nešto uvjeravati ili ih pokušati mijenjati.
Svejedno, ako se zaoštri pobuna, uvijek ću razumijeti one koji su ostali iste budale kao ja nekad, iako me mnogo više zanima, kakve ću kombinacije boja zateći na ulici, od onoga, što će moji nekadašnji drugari ispregovarati u moje ime i za moje dobro.