Prvi put promatramo ga još kao klinca od šest godina i necijeli broj mjeseci, dok sjedi na podu, gleda u slikovnicu o vuku i sedam kozlića i zamišljeno kopa nos. Priču iz slikovnice više će puta cijelu naučiti napamet i onda posve zaboraviti, osim jedne komplicirane riječi na šestoj stranici, koje će se na kraju jedine sjećati.
Idući naš posjet nalazi ga kao četrnaestogodišnjaka koji se upravo penje po stepeništu, s drugog na treći kat, kako bi pokupio nekakav alat za oca koji je procijenio da je lakše da po to ide netko drugi, nego da ode on sâm. Dok cupka po stepenicama, jednom se rukom ovlaš drži rukohvata, a drugom kopa nos, razmišljajući može li ta kombinacija dovesti do ozljede nosa.
Treći ga put nalazimo kao sedamnaestogodišnjaka koji pokušava napisati zadaću iz povijesti. Predmet mu je zanimljiv, ali ne i zadaća, jer se traži esej o nekakvoj ekonomskoj pozadini nekakvog rata. Dok razmišlja o tomu kako započeti tekst, nesvjesno kopa nos. Svako malo gleda na sat i čudi se kako vrijeme može brzo teći i kad se ništa ne radi. Čudi se i zašto toliko često ostavlja zadaće za zadnji čas. Nije da nije imao tjedan dana.
Naš znanstvenik sad je već dvadesetitrogodišnjak i radi u laboratoriju. Na stolu do njega nalazi se niz neoznačenih bočica sadržaj kojih polagano postaje misterija i njemu samom. Kopajući nos, hoda u krug i pokušava se prisjetiti u kojoj je od njih što otopio. Ne da mu se opet sve vagati, a sve su otopine bezbojne i vodene, tako da si ne može pomoći ni bojom ni mirisom. Odlučuje se na žrtvovanje malog dijela svake otopine, za brze analitičke pokuse, ali onda odlazi do kompjutera "razmisliti".
I peti ga put nalazimo za kompjuterom, ali ne onim otprije. Ima dvadeset i osam godina i toliko je zabavljen podacima, da jedva stigne kopati nos. Podaci će se poslije pokazati beskorisnima, ali iz njih će naučiti da je i najjednostavnije pokuse najbolje napraviti triput, a prije toga sve triput provjeriti. Naime, zaboravio je pri vaganju nešto preračunati pa su mu sve otopine bile prerazrijeđene.
Nakon toga, vidimo ga kako s još nekoliko ljudi luta po kamenjaru. Nedavno je navršio trideset i pet godina i odlučio to spojiti s planinarenjem. Stalno zaostaje za grupom jer gleda u kamenje, iako je manjeviše sve isto. Dok se saginje nad još jednim kamenom, koji mu se učinio previše oblim, usput kopa nos i razmišlja o tomu kako bi bilo krasno naći komadić pirita.
Sedmi put gledamo ga u uredu, kao četrdesetidvogodišnjaka. Pregledava emajlove koji su mu došli u zadnja dva sata, dok je držao predavanje, i kopa nos. U nekom se času okreće na stolici i zagleda pravo gore lijevo, u nas, promatrače.
- Morate li me gledati baš svaki put kad kopam nos?
Post je objavljen 15.03.2016. u 20:04 sati.