Marketing
bolje me ubijte sljedeći put ...
U zadnje vrijeme moja draga prijateljica Mela ima stalno nekakve zahjeve.
Jasno je meni da se njenom šarmu ne može odoljeti, al ipak ... ?! 
Pa tako, slijedi jedna svadba na kojoj je Mela angažirana za dekoratera. Kako je njoj panika jer nikada nešto slično nije radila, odlučila je paniku podijeliti.
S kim ?
Sa mnom, naravno. Tako da sad u paru paničarimo.
Osim što s njom dijelim paniku, dobila sam zadatak da izradim i kutiju za svadbu.
Sjetih se da sam negdje pred Božić, dok smo zajedno lunjale u potrazi za dekoracijama, kupila nekakav nadstolnjak.
Materijal debeo cca 3 mm. Zeleni. Rub stolnjaka zanimljivog ornamenta.
- Hoću da bude bijela, s ljubičastim ornamentom. Al ona ljubičasta između lavande i šumarice u rano proljeće. Ne kasno proljeće, nego rano. Jel ti jasno ?
- Jasno mi je. Samo mi odredi datum kad počinje kasno proljeće ...
Odlučim izrezati ornament.
- Jesi zalijepila ?
- Nisam još ...
- Kako nisi još ? Pa koliko ti treba da zalijepiš ???
- Evo, samo što nisam ...
Pažljivo ga zalijepiti na poklopac kutije, s tim da na dva mjesta prelazi i na donji dio kutije.
Stvar se prilično teško lijepila, jer je upijala ljepilo. Igrali smo na kartu upornosti, pa što bude !
Nakon moje, nedmoćnije pobjede, prefarbala sam sve gessom.
Ajme meni. Slično kao i sa ljepilom.
Igra živaca.
- Pa ta ti boja niš ne pokriva ? To će biti sve na fleke !
- Neće Mela, ovo je samo temeljna. Bit će lijepo bijelo.
- Neću bijelo ! Oću ljubičasto !
- Dobro draga, da bi bilo ljubičasto, najprije mora biti bijelo.
- Ajme, ja tebe ništa ne razumin !
Slijedilo je farbanje bijelom bojom,
a nakon brušenja finim brusnim papirom, prebojala sam još dva puta.
Na poklopac i dno kutije zalijepila sam prigodnu sličicu i dodala pjesmu koju je Mela željela,
- Jesi zalijepila pjesmicu ?
- Jesam.
- Gdje točno ?
- Kako si mi rekla: 2,624 cm od desnog ruba, 17,843 cm od lijevog ruba, 4,252 cm od donjeg ruba i 5,169 cm od gornjeg ruba.
- Pazi, mjeriću !
- Jel ti se to papir nagužvao ?
- Nije. Glatko je ko ... ko ... ko ... ma znam ko ko. Glatko je. Mela, spava mi se, umorna sam ...
- Nemoš ić spavat dok mi ne izmišaš tu boju da vidin !
pa sve unutra lakirala bezbojnim lakom.
Ornament na kutiji postao je ljubičast.
- Daj da vidim boju, pošalji fotku.
- Ček samo da se osuši ...
- Ma ne mogu čekati, pošalji ................................ a jooooj ! Pa nije ti to ta boja ! Ovo je neka bordo ! Oću lju-bi-ča-stu ! Šumarica 27.03. Kužiš ?
- Mela, ne kužim, jer još nije 27.03. Oćemo čekati 27.03. ? Idem miješati boje opet, pa ti pokažem ...
- Dodaj još tri kapi bijele i pol kapi one plave, ono, boja neba kad zapuše bura. I još kap ipo one ružičaste.
Nakon lakiranja, istočkala sam ornament okolo - naokolo srebrnim linerom.
Za to treba malo strpljenja i sigurna ruka !
- Nadam se da su ti te točkice na istim razmacima. Nemoj da su ti negdje gušće, a negdje rjeđe !
- Trudila sam se iz petnih žila. Pa vidiš da su savršene ...
- Hm ...
Eto, to je uglavnom to.
Zadnji korak je zavidati male šarke i kopčicu.
I na koncu, umorna ko pas, nakon više tisuća mailova s fotkama boje, točki, premaza, laka, Mela je bila donekle zadovoljna.
Donekle, kažem. Strah me kad joj to odnesem na uviđaj.
Osim toga, izmučila me ko nitko do sad. Toliko me izmučila da ću joj kutiju pokloniti samo da me nikad, ali NIKAD više ne pita da išta radim za nju.
Mela, znaš da te volim, al brate mili, ovo je bio veliki izazov našem prijateljstvu !
Post je objavljen 15.03.2016. u 21:35 sati.