Pregled posta

JA SAM U HARMONIJI SA SVOJOM NAJVIŠOM VIZIJOM !

Što je moja najviša vizija ?

Biti u svakom trenutku u vezi sa svojim najdubljim osjećajem bezuvjetne ispunjenosti, mira, radosti, ljubavi, zadovoljstva, sigurnosti i inspiracije za akciju u trenutku. To znači nevezanost za vanjske uvjete i ostvarenje vanjskih ciljeva.

Biti svjesna svega u trenutku i na taj način otpuštati stare identifikacije sa mislima i emocijama.

Prepoznavati vibraciju želje i očekivanja, koji su iluzorne kategorije, jer tzv. ostvarenje prebacuju u budućnost, koja je samo mentalna tvorevina.

Znati i osjetiti razliku između želje i unutarnje inspiracije, koja je božji glas vodstva u meni.

Želja u sebi nosi okus straha, kako neće biti ostvarena i stvara trajnu čežnju i pohlepu. To je naša niža vibracija, koja nas zadržava u svijesti odvojenosti.
Inspiracija trenutka dolazi sa jednostavnim osjećajem : „To je to !“. Tu nema preispitivanja, sumnje, niti čežnje. Inspiracija u sebi nosi ogromnu moć i energiju. Njena pozadina je mir i radost i ona je jedini pravi motor za našu pravu akciju ili mirovanje.

Biti spremna na fleksibilno otpuštanje starih ciljeva, kako bi dopustila manifestaciju više kreacije, koja je potpuno usklađena sa najvišim božanskim obrascem.

Harmonija između prepuštanja i svjesnog odabira.

Kada kažemo vizija, obično pri tome podrazumijevamo fiksnu sliku naše želje u budućnosti, koja se naravno obično teško ostvaruje. I kada se ostvari, mi odmah imamo novu želju i ne znamo uživati u ostvarenom. Ne boravimo u sadašnjosti, gdje je jedino „mjesto“ stvarnoga života. Ponavljam, želja je samo naša niža vibracija i ona ne ide zajedno sa visokom vibracijom ljubavi radosti i mira.

Izgledna apsurdno, no treba otpustiti vezanost za sve slike naših najljepših želja, kako bi ostvarili isto, tj. dobili još bolje. Ego ne može niti zamisliti ono što je ljudsko najviše božje pravo.

To se obično kaže kako svoje želje trebamo predati Bogu.

Evo jedne druge parabole:
Zamislimo kako je naša najviša vizija nas samih, božanski skladni obrazac za nas, koji izgleda poput mreže, koja se u svakom trenuku stvara nanovo.
Možemo zamisliti paukovu mrežu, koja se iz centra sve više širi i gradi. Zamislimo da je u centru te mreže veliki pauk ili recimo Bog. To je naša jedinstvena božanska esencija, koja plete svoju kreaciju prema inspiraciji trenutka.

Ego možemo vidjeti kao nekog drugog malog paukića, koji je zapeo u veliku mrežu, zaspao i počeo u svojim mislima i snovima plesti svoju novu malu mrežicu. Ta nova mrežica nije usklađena sa cjelinom, mada iz perspektive paukića ima želju kreirati nešto savršeno.
Iz široke perspektive velikog pauka, on vidi da je mali paukić napravio u svojim mislima jedan čvorić u mreži, koji on svakako hoće sačuvati.
Mali paukić ne dopušta velikom pauku da mu kaže kako treba plesti svoju malu mrežu, kako bi ona bila povezana i usklađena sa velikom. On spava i ne čuje ništa. Mali paukić plete u mislima, u snu i dalje po svom i boji se velikog pauka, da mu ovaj ne pokida njegovu zamišljenu mrežu. Mali paukić se uporno moli velikome da mu pomogne napraviti njegov čvorić prema njegovoj odvojenoj želji, volji ili nacrtu, ali pri tom ne dopušta vodstvo i predaju velikom nacrtu. Tako mali paukić pati i živi u strašnom snu. On u mislima gradi svoju mrežu i dalje te nije svjestan velike stvarne fluidne mreže u kojoj se nalazi.

Veliki pauk pušta maloga pauka da sanjari i ne smeta ga njegov čvor, jer je on tako i onako samo proizvod misli ili eksperimentiranje sa jednom od beskrajnih mogućnosti. Veliki pauk strpljivo čeka da se mali probudi iz sna i da počne uživati u kokreiranju stvarne velike fluidne mreže, gdje će niti malog pauka biti dio neprekinute cjeline velike mreže.
Sve što treba pri tome porušiti su misli i očekivanja malog paukića, koji je počeo odvojeno misliti i osjećati.
Tkanje malog budnog paukića tada prestaje biti čvorićem ili blokadom u tijeku božanskog kreiranja skladne mreže.

Kada kažem čvorić, onda mislim na svijet koji stvaramo vani i koji nije usklađen s unutarnjim božanskim. Zato i kažemo da je to vanjsko iskustvo iluzija, kategorija odvojenog zamišljanja ili refleksije.



Dakle, moja primarna pažnja nije danas na vanjskim ciljevima ili viziji mog odvojenog čvorića, nego na unutarnjem i vezi sa velikom paukom. Jer, kako je rečeno kada težimo sjedinjenu s božanskim, onda je sve ostalo tome pridodano.

No tu je opet jedan trik i zamka: „ Imam jaku Želju da se sjedinim s božanskim !“. To je upravo glavna prepreka što u svim trenutcima sada, jednostavno nisam ono što jesam tj. jedno s božanskim i u dodiru sa inspiracijom i automatskim znanjem. Ne trebamo se razvijati u budućnosti i zasluživati da budemo ono što jesmo, jer jesmo već sada.

Biti u harmoniji s najvišom vizijom, znači da smo u rezonanciji sa skladnom pjesmom našeg srca, a ne sa vanjskim disonantnim tonovima i vezanosti za slike odvojenih želja.
Disonantni tonovi su prisutni u trenutku i kada ih zagrlimo svjesnošću tj. sa svojom esencijom, oni se raspršuju kao magla na suncu.
Ego ima želju da bude u trajnoj vanjskoj sreći i zato mu se ne sviđa prihvaćanje trenutka, koji nema tu vibraciju. On sam je u mislima stvorio tu vibraciju, no zbog težnje za savršenstvom je potiskuje. Jedini put do bezuvjetne sreće ili do istinskog ja, je da prihvati svoju iluzornu kreaciju i čuje glas velikog pauka.

Dakle, danas postajem svjesna svojih najviših vizija želja, kako bi svjesnost moje esencije raspršila sve ono što nije usklađeno s najvišim božanskim obrascem i na tom istom mjestu kreirala ono što je najbolje za mene u trenutku.

Otpuštam fiksne slike želja i svoja očekivanja puta do njihovih ostvarenja. To je moja jedina prepreka prema ostvarenju najviše božanske vizije za mene. Dozvoljavam božanskom u meni da me vodi kroz inspiraciju.

Svjesno dozvoljavam unutarnjoj radosti, entuzijazmu i dječjem čuđenju da budu polje neodređenog očekivanja čuda božanske kreacije. Kakav oblik će imati ta moja viša realnost ne znam, no radujem se, jer osjećam da je ona autentični izraz mene.
Tako će se sjediniti moja bezuvjetna radost sa uvjetnom radošću, koja je povezana s vanjskim oblikom božanske kreacije.
Ili moj mali paukić će radosno uživati u stvaranju oblika prema božanskom nacrtu. On će biti u harmoniji sa velikim paukom. Oblik mog vanjskog iskustva ili individualne mreže, će biti direktni izraz unutarnjeg velikog božanskog nacrta.

I na kraju, izrekoh puno riječi za ono što se može sažeti u ovo jednostavno: "Svjesno se prepuštam trenutku !"

Blagoslovljeno nam bilo svima i probudimo se !


Post je objavljen 13.03.2016. u 15:42 sati.