kada me
kao sada
svakodnevica
više rastužuje
nego veseli,
kada se događaju
i ružne i tužne
stvari oko mene,
kada se čini
da je sve
otišlo
u tri čoška,
umjesto
u tri krasne,
kada izgleda
da glupost vlada,
a zloća udara
po svima i svemu,
kada se bahatima
klanja,
a pristojnost je mana,
kada očevi moraju napuštati
svoje familije
kako bi ih mogli prehraniti,
a novinari takve vijesti
iskorištavaju u svrhu
ili nedostatka senzacionalizma,
kada se licitira nerođenim životima
smiješnim ciframa
i to se naziva
natalitetnom politikom,
a istovremeno se
zaposelnim majkama
ukida pravo na bolovanje
za bolesno dijete,
kada se plaće isplaćuju
onima koji ne rade,
dok radnici mjesecima
rade bez ikakve naknade,
kad sve to
i mnogo još više nemam snage
ni gledati ni slušati
moje dijete mi ubere tratinčicu,
i veseli se tome,
pa se divi drveću i vrpacu,
napravi kolut naprijed,
pleše na AC/DC,
klinci u glazbenom vrtiću
mi pjevaju o proljeću,
a muž mi kupi fin domaći dimljeni sir,
shvatim
gdje je moje pravo uporište
skinem paučinu sa stropa,
operem podove
i slažem drvene kocke
na netom usisanom tepihu,
operem kosu
i uživam u svojem
vlastitom
kreativnom kaosu,
jer
samo još sreća
koju mi pruža obitelj,
osmijeh i zagrljaj
ta dva bedaka
koji me
iz
ne znam kojeg razloga
vole
bez obzira na sve moje mane
daju mi nadu
kako sve što radim
možda i ima
nekog smisla
kojeg ću
tek naknadno
shvatiti
Post je objavljen 12.03.2016. u 20:53 sati.