Oslonjen o štap starac čeka,
dok sjedine mu sunce zlati,
da se u suton iz daleka
sin raskajani kući vrati.
Pričaju o tom tuđem kraju
gdje pošasti i suše more,
a ovdje žive ko u raju
gazde i sluge što ih dvore.
I eto sina, od sjene sjena,
zagrljaj čvrst i suze vrele!
Gozba je prava priređena,
na ognju eno tusto tele.
Iz polja stiže, gnjevom plamti
sin vjeran za dobre i loše žetve:
"Zar odanost se tako pamti!?"
Do neba vape teške kletve!
"O, sine, sve moje i tvoje tu je,
zagrli brata, s njim se veseli!
Ne daj da zavist dušu ti truje,
sreća je prava kada se dijeli!"
(Luka, 15, 11 - 32)
Ovo je prepjev današnjeg čitanja, pa, budući da je Godina milosrđa, morala sam ga po drugi put predstavit na blogu.
Svi smo mi skloni trgovini s Bogom, po onoj čist račun duga ljubav. Zaboravljamo da naš račun nikad nije savršeno čist, i da bez Ljubavi koja je postala čovjekom ne bismo daleko stigli. Računi ljudski nisu računi Božji i kad bismo na vagu stavili na jednu stranu proračunata dobra djela pravednika a na drugu iskrene suze pokajnika, sigurno bi prevagnule ISKRENE suze, naglašavam iskrene, jer čovjeka, pa i sebe, možemo zavarati ali Oca nebeskoga ne! Zato, kako kaže sv. Pavao da tko misli da stoji nek se čuva da ne padne! U narodnom izričaju, tko visoko leti nisko pada!
Post je objavljen 06.03.2016. u 11:36 sati.