Marketing
Terijeri i tiranija dobrih duša
Evo ipak ću se nadovezati na jučerašnji post i pokušati objasniti zašto imam čistokrvnog psa iako to naizgled proturječi mom cjelokupnom životnom stilu.
Kao mlad sam često selio, rođen na Krku, Ušće u Srbiji, Vareš i Sarajevo u Bosni s roditeljima istovremeno u hrvatskoj Rijeci.
Nisam odrastao s primjerenim curama i dečkima, onima koje bi npr. roditelji zaželjeli svojim princezama za društvo, ne pamtim nikog iz užeg kruga koji se npr. baš bavio nekim sportom.
Imam rana iskustva samoubojstava u ekipi, jednom smo se s lijesom verali preko zaključane ograde groblja, hođa je pokušao spriječiti pokop.
U ratu su mi masakrirali ponajboljeg frenda kojem sam par dana prije uspio dostaviti u Bosnu šteku Opatije, zatim recimo frendicu, jer ne znam kak bi Barbaru definirao, pisao sam o njoj, ubio je geler od granate na dan evakuacije iz opkoljenog Sarajeva.
Par smrti čisto kao ilustracija okružja, živjelo se recimo intenzivno, imam iskustva i par komuna, ne onih za odvikavanje.
Pušiti sam prestao kad sam već dobrano iskašljavao pluća, pivo sam ostavio kad su me neki već lagano otpisivali, nećeš moći još dugo tako govorila mi je sad već pokojna znatno mlađa blogerica s kojom sam se najčešće sretao u Zagrebu.
Idemo na temu, kao mali sam imao psa koji me jednom od radosti što dolazim oborio, nisam ga razumio niti više volio. Pse treba imati kad si spreman. Ja sam bio spreman kad sam se odlučio dati si šansu još jednom promjenom životnog stila, krenuo kod svog Koreanca na akupunkturu i masažu, brzo me i doslovno uspravio.
Glede psa išao sam logikom da ljudi koji su prošli dosta trauma ne trebaju istraumatizirane pse. Susjed mi ima divnu kujicu iz azila, Jinovu možda ponajbolju frendicu koja žestoko laje na sve odrasle muškarca koji joj se približe npr.. Drugoj frendici je pas bio boležljiv, doživio godinu i pol. Nisu argumenti, ali...U trenutku kad sam nabavljao psa ne bih se kladio na svoju budućnost, niti tko će duže živiti, razmišljao sam o svemu, jazavčari su mi izgledali najprivlačnije, al nije ih kod nas bilo jednostavno nabaviti, zanimljivo, Trstom čini mi se dominiraju, a vestiji su jednostavno preslatki, zanimljivih karakternih osobina, pravi izazov, a onako usput ni ne puštaju dlaku, to je to. Nisam znao da su odlični prijatelji i liječnici.
Naravno da nemam ništa protiv pasa iz azila, time dodatno činiš i dobro djelo, a vrlo često ispadnu i zahvalni i superiorni ovima drugima. Od rodovnice nisam imao nikakve praktične koristi, a putovnicu dobiju svi. Ipak nemojte nam popovati, većina nas zna zašto smo uzeli baš određenu vrstu pasa, većini nije bio motiv mir u svijetu, pripremali smo se. Uskoro će ionako velika većina ljubitelja pasa uzimati one iz azila jer si druge neće ni moći priuštiti.
p.s.
Kategorija moda, ova hrabrost danas me srušila s nogu i natjerala da ipak vadim fotić iz torbe 
Post je objavljen 04.03.2016. u 13:56 sati.