Pregled posta

Hrvatska, kroz sva vremena!

Hrvatska, od Kolomanove nagodbe (Pacta conventa, 1102.), sklona nagodbenjaštvu (što je izrodilo trajnim slojem potpuno otuđenih ljudi, koje danas uobičajeno nazivamo orjunašima) stalno je izložena nenarodnim nastojanjima osporavanja hrvatskog (državnog) suvereniteta.
Iako kroz (tešku) povijest izloženi osvajanjima i pokoravanjima (okupacijama), današnje odbijanje služenja hrvatskom suverenitetu (zbog međunarodnog prava i obaveze riješavati sporove diplomatskim putem, postojanje nenarodnih elemenata u državnoj vlasti je pogubnije i štetnije do ikad u prošlosti.

Uobičajeno, postojeća država (usto članica UN-a) ima prednost pri diplomatskom ili oružanom sporu (posebno ako je unutarnji sukob u pitanju).
Hrvatska je (presedanom u povijesti UN-a) spor sa federalnim (četničkim, velikosrpskim) vlastima uspjela dovesti do razvidnosti o agresiji i kršenju povelje UN-a od strane federacije (koja se obavezala ispunjavati obaveze prema vlastiom stanovništvu). Sam rat (agresija) koji su federalne vlasti nametnule, svojim trajanjem je kršio osnovna načela UN-a (i izazvao odbijanje diplomatske međunarodno pravne podrške takvoj (zločinačkoj) tvorevini).
Hrvatski branitelji su (u sinergiji s hrvatskom diplomacijom i voljom naroda) aktivno sudjelovali u stvaranju Republike Hrvatske.
Nakon međunarodnog priznanja RH, branitelji su sudjelovali u obrani RH.

Razvidno je kako u današnjem svijetu vojske (i ratovi) imaju nepouzdan učin (UN svojom poveljom rat zabranjuje), a diplomacija postaje moćno oružje.

Povijesno ukorijenjena sklonost nagodbenog pristajanja na odricanje od hrvatskog suvereniteta, i na vojnom i na diplomatskom planu je stvarao uvjete odricanja od državnosti i samosvojnosti. Prava na vlastiti put. Ovisno o vanjskoj vlasti s kojom se Hrvatska nagađala, unutarnji politički ustroj je bio popunjen (uvijek sa neobično otuđenim) kadrovima. Naročito je taj karakter isplivao u kombinaciji srpske i komunističke vlasti.
Srbo-komunistička okupacija (potpomognuta zavnojevskim nagodbenjaštvom, očekivano pregaženo i zametnuto; na jugoslavenskoj platformi) iznjedrila je najgoru (najlošiju) garnituru (otuđenih) nagodbenjaka (u vrijeme kad je takva garnitura mogla napraviti najveću štetu u povijesti Hrvatske).
Sedmoligaška svita ...

Dopustiti takvoj sorti 4 godine po završetku srbo-četničke agresije povratak na vlast (i, uopće, držati ih ravnopravnim političkim sudionicima demokratskih procesa (koje oni koče i osporavaju)) je suludo.
Ne postoje škole ili propisi za stručnost političkog vođenja države.Iako sva manje zahtjevne djelatnosti uvjetuju stručnu spremu (političari i zastupnici nemaju stručnu spremu; što je i vidljivo ...). To omogućava posebno nadarene, ali i sunovrat u talog ljudskog društva. Hrvatska nije našla načina kako izbjeći birati s dna (društva) ...

Lustracija (koja je bila obaveza), zbog složenosti (i emotivne vezanosti tadašnjeg političkog rukovodstva za orjunašku svitu) političkih prilika nije isključila sedmoligaše iz utrke za vlast (!!).
Ustroj demokratske države je nedovoljno (zbog rata) promoviran kao ideal. Svi kritizirani su se ogriješili o Ustav i pojedine zakone RH; što je dovoljno za isključivanje iz procesa biranja.
Treći put je javno političko prokazivanje (bez lustracije i kaznenog progona), izborima na kojim bi glasači lustrirali sve za koje smatraju da su nedostojni žrtve podnesene za slobodnu i suverenu državu, državu hrvatskog naroda.

Hrvatska za sva vremena!

Ivo Dulčić (Dubrovnik, 1916. - Zagreb, 2. ožujka 1975.), hrvatski slikar



Post je objavljen 04.03.2016. u 12:14 sati.