Jedina mi je od prijateljica stigla preko bloga. Komunicirale smo preko pisanja i
komentara na blogovima, vidjele se uživo na jednoj pa drugoj promociji knjige i
nastavile povremene susrete u blog društvu. Ljepotu života podijelila je s blogerom
koji je odmah prekinuo pisanje na blogovima. Onda je i ona podigla branu prema
blogerima i odlučila da u svoj život nove više ne pušta. Ostali su samo posljednji Mohikanci.
O sebi priča samo manje bitne stvari, a sa solidnom pažnjom sluša što sagovornik
odlučuje da podijeli s njom. Cijenim njeno mišljenje, ona moje, mada su često sasvim
suprotna, a usaglašavanjem dolazimo do neke sredine. Jedna drugoj služimo kao
trening tolerancije. Uostalom, prijateljstvo ne može opstati bez uvažavanja i tolerancije
razlika. Sve rjeđe putuje, a uvijek donese neku uspomenu. Iz Venecije mi je donijela
nešto tipično, masku. Iako nikad nisam voljela skrivanje iza maske i nisam bila ni
u maškarama ni na maskenbalu, taj poklon čuvam s posebnim pijetetom.
To je njena maska, koja humorom i peckanjem skriva nježnu i povredljivu dušu.