Marketing
4. GODINE ISKONSKOGPAGA
Četvrta godina bloga "iskonskipag" je ispred svih Vas koji rado dolazite na ovaj blog. Još uvijek pronalazim odgovore, zašto pišem ovaj blog.
Naišao sam na neke misli blogera kojih rado pratim pa ću ovdje prenjeti njihove misli koje su i moja vodilja u pisanju i stvaranju ovog bloga.
Krešimir Đeba bard hrvatskog novinarstva je jednom prilikom zapisao: "Novinari ne smiju biti odgovorni nikome osim javnosti, čitateljima, profesiji i novine moraju služiti kako bi političari stekli uvid u to što misle građani, a ne obrnuto."
Između ostalog pratim i blog književnika Alojza Majetića koji je radio kao novinar i urednik, pisac scenarija za radijske i televizijske emisije, čovjek koji je za svoja književna djela više puta nagrađivan. Na koji način on zbori o blogu?!
"Iskušavao sam što mi ta nova tehnologija može pružiti u stvaranju novog svijeta – a istina je da pisanjem romana formirate jedan novi svijet: i ako on funkcionira, to može biti dobra knjiga. U nastojanju tog novog svijeta prednost je bila što je čim nešto napišete, taj tekst dostupan čitateljima, što ga automatski podastirete bezličnom licu publike.
Svaka vrsta tehnologije diktira svoju posebnost komunikacije. Nije blog izvan pravila stvarnog života. Zato ćete i na blogu, kao na primjeru u tramvaju, sresti ljude koji će vam stati na nogu i pritom se smješkati kao da rade nešto jako ugodno jer im je takva narav i misle da je to zanimljivo.
Mnogi otvaraju blogove da bi bili primijećeni, i samo se polu-skrivaju iza blogerskog identiteta. Inače, mislim da je anonimnost nešto što danas muči svakog pojedinca i da se na tom osjećaju mogu graditi kojekave manipulacije – promiđbe i političke. To je fenomen – činjenica da se kroz bijeg iz anonimnosti vrlo često može dogoditi fašizacija samog sebe."
Svoj blog doživljavam kroz pjesmu "Iskonski Pjev" Miroslava Sinčića kojeg sam predstavio na ovom blogu, jer Iskonskipag se isključivo bavi jednim gradom vjerujući da to nije grad koji se boji izlaska sunca.
ISKONSKI PJEV
Kad ujutro s vrha čempresa
žutokljuna ptica zapjeva svoj "iskonski pjev"
prema Nebu prema toplom Suncu
moje srce nabubri kao proljetni pup
i prolista i osnaži me rastom.
Moje ruke kao nabujale rijeke
zagrle toplu Zemlju
prepoznajući je u šumnim izvorima
u tamnim šumama i plodnim brazdama.
Uvečer skupa dišemo na cvjetnoj postelji
ostrašćenoj proljećem.
(Miroslav Sinčić)
Čitamo se dalje!
Post je objavljen 04.03.2016. u 09:58 sati.