Pregled posta

Duhovna obnova za "MiM" u Remetama 2016.

Tema: "Svećenici - milje Isusovo"

U subotu uoči 1. korizmene nedjelje 13.2.2016. našim Marijama i Martama i ostalim zainteresiranim moliteljima organizirali smo duhovnu obnovu u Remetama kod otaca karmelićana.

..............................

Usprkos kiši odaziv je bio dobar, kao i prijašnjih godina.

Budući da su naše "Marije i Marte" zadužene za kontakte Molitvenog vijenca sa nadležnim svećenikom/župnikom u svojim župama, željeli smo da nam o toj komunikaciji sa svećenikom, i kakva bi ona trebala biti, nešto više kaže upravo svećenik. Zato smo pozvali upravitelja Nacionalnog Svetišta MB Bistričke mons. Zlatka Korena koji Molitveni vijenac dobro poznaje kroz naša redovita godišnja hodočašća na Mariju Bistricu.

..............................

Nakon svete mise, koju je predslavio mons. Zlatko Koren u koncelebraciji sa priorom remetskog samostana o. Zlatkom Pletikosićem , a animirao skladnim pjevanjem župni zbor iz Čučerja uz orguljašku pratnju već nam dobro poznatog i Molitvenom vijencu odanog g. Nikice Talana, uslijedilo je klanjanje pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom.

..............................

Početak svog predavanja mons. Zlatko posvetio je korizmi. Dao nam je praktične savjete kako korizmu proživjeti na najbolji način. Nakon toga govorio je o motivaciji koja je potrebna da bismo u svakom susretu, obvezi ili događanju mogli sudjelovati svim svojim bićem i pronaći u njemu nešto novo i ono najbolje i tako obogaćivati i sebe i druge.

Evo što je rekao:

Malo sam šetao pogledom po ovom prostoru, a i dok smo bili u crkvi, i vidim da sva vaša lica prepoznajem iz župa po Zagrebu, a i osobito sa vašeg hodočašća na Mariju Bistricu.
Drago mi je da ste svijesni kako smo mi u životu uvijek na putu. Evanđelje ili Crkva je stvarnost puta, a to znači da čovjek na tom putu uvijek otkrije nešto novo. Vi ste npr. danas mogli ostati kod kuće. Mogli ste sjediti u svojoj fotelji, mogli ste oprati prozor, mogli ste pogledati neku sapunicu ili čitati novine, mogli ste raditi tisuću i jednu stvar. Sve to možete i sutra i prekosutra, a mogli ste i jučer i prekjučer. Ali time što ste se vi otisnuli od svoje kuće, krenuli ste nekamo gdje ste vidjeli nešto što je mnogo drugačije od onoga što je svakodnevno. A čovjeku je baš potrebno imati antene za ono što nije svakodnevno. I ova lijepa podsljemenska priroda koja okružuje ovo svetište, i putovanje i susret s ljudima koje ne vidite svaki dan, i prizori u ovoj remetskoj povijesnoj crkvi, i freske na zidovima, i lik Marije – sve to samo po sebi govori. Mi bismo mogli ovu duhovnu obnovu napraviti tako da se zaustavimo na ljepoti Medvednice ili na ljepoti crkve ili na ljepoti fresaka ili Marijinog lika i da samo o tome danas razmišljamo. No, sve to može vam biti motivacija za vaša promišljanja kroz sljedeće dane.

Kada sam dobio poziv da danas budem ovdje s vama, razmišljao sam o tome što bih sve trebao s vama podijeliti i htio sam da krenemo od onoga što nam je svakodnevno. Primjetili ste da sam za svetu misu izabrao one teme koje svatko od nas zna, a te teme su prožete ovim našim korizmenim vremenom koje mi baš sada živimo.

Želio bih da se raspoložimo za ovu korizmu kao da nam je to jedna jedina korizma u našem životu. Put molitve je toliko raznovrstan i otvara tolike mogućnosti. Isto tako i post otvara more područja, a dobra djela i sami znate da su toliko kreativna da gotovo nema dobrog djela istog sa nekim predhodnim dobrim djelom. Svako je ono na svoj način bogatstvo.
I druga misao koja mene uvijek u korizmi nosi, to je upravo ona pjesma koju pjevamo u Križnom putu Stala plačuć tužna mati. Tu želim i sebe i vas dovesti pred Mariju pod križem da razmišljamo o tim njezinim bolima. Vidjet ćemo da sve naše boli nisu ništa u odnosu na Marijinu bol. Toliko o ovome što smo do sada proživjeli u euharistijskom slavlju.

Za svaki susret je potrebna motivacija. Kada polazite u crkvu, kada se susrećete kao molitveni vjenčići, kada idemo na euharistijsko klanjanje, kada idemo na pobožnost Križnog puta... uvijek je potrebna motivacija. Moram se dobro motivirati. Što to znači? Npr. ako bi netko rekao prije jednog susreta, mise, duhovne obnove... opet misa, opet duhovna obnova – to nije motivacija ili to je motivacija koja me neće nikamo dovesti. Ona me vodi da ja stojim u isto vrijeme, na istom mjestu bez cilja, bez pogleda, bez svjetla prema budućnosti.

Moja motivacija kreće po prilici ovako:
Sutra je nedjelja. U nedjelju idem na svetu misu. Na toj svetoj misi želim upamtiti jednu jedinu pozitivnu misao koju do sada nisam upamtio. Samo jednu, ne sve. Jednu misao koju do sada nisam prepoznao. Priznat ću vam da svako malo čitam odlomke Svetog Pisma za koje mislim da sam ih čitao tisuću puta i da sam ih tisuću puta slušao, i uvijek iznova otkrijem koju misao za koju mislim, a stvarno mislim, kao da ju nikad nisam čuo.Takve misli, koje možemo pronaći u odlomcima Sv. pisma, u obrascima mise, zbornoj molitvi... u pjesmama koje se pjevaju kod svete mise, takve misli treba prepoznati i treba ih na neki način obnavljati. Što to znači? Bio sam u nedjelju na misi i te nedjelje sam na toj misi prepoznao tu misao za koju sam pomalo siguran da ju nikad nisam uočio i zapamtio. I onda ta misao ulazi u moj um, moje srce i dušu i postaje kao neko geslo, kao moto ili motivacijski element sljedećeg mog tjedna. I kad to napravim jedne nedjelje, učinim to i druge nedjelje. I kada to činim cijelu godinu, to je nekih 52 izgrađujuće misli kojima sam obogatio svoj život i kojima ja po tome što sam obogatio svoj život, obogaćujem i druge živote.
To je motivacija. Znači, počinjem se pripremati npr. za nedjelju, za neki sastanak molitvenih vijenaca, za neku pobožnosti, za neki susret, na način: siguran sam da ću tamo čuti puno toga što sam već čuo, ali sam jednako tako siguran da ću tamo čuti i nešto što do sada nisam zamijetio. To želim čuti, to želim prepoznati i ugraditi u svoj život.

Volio bih da si posvijestite ove dvije stvari:
a) na putu smo,
b) mnogo toga smo već saznali i čuli, a mnogo toga još možemo saznati.

Npr. imate post, ali od čega? Imate post od loših navika, od loših riječi i misli i od ljenčarenja i od tisuću drugih mogućnosti. Ne treba sve uzeti u ovoj 2016. godini. Idem ja prepoznati jednu stvarnost i pretočiti ju u svoj život i tako ću svoj život uljepšati. To uljepšavanje nije samo za mene nego i za sve oko mene. Jednako tako i kod dobrih djela. Ponekad mislimo da je dobro djelo nešto spakirati i podijelili nekome. I sami smo svjedoci da je ponekad jedan osmijeh jači poklon od velikog paketa. Ponekad je to molitva u kojoj si ja posvješćujem: Bože, budi volja tvoja! Mi jako dobro znamo prositi u molitvi za svoje potrebe i za potrebe svojih bližnjih. Manje znamo u molitvi zahvaliti. Evanđelje govori da su desetorica ozdravila, a samo jedan je došao Isusu reći hvala. To je otprilike tako i kod nas. Još manje znamo blagoslivljati Boga što je on takav kakav jest. Najmanje znamo reći: Bože, neka se vrši volja tvoja! I to je sve sada stvarnost molitve u kojoj mogu ići korak po korak da bih došao u ono bogatstvo molitve koje nikada neću na ovoj zemlji u potpunosti ostvariti, ali mu se mogu približiti. A zašto mu se ne bih približio kada sam siguran da mu se mogu približiti? Kod molitve mnogo puta ljudi imaju različite stavove, različite stvarnosti i različita iskustva i sve je to dobro.

Molitva nije tek neki usputni zadatak nas vjernika. Molitva nije tek nešto što ću ostaviti za svoje stare dane. Molitva je stvarnost života kršćanske zajednice. Kršćanska zajednica bez molitve nije kršćanska zajednica. Crkva ili moli ili nije Crkva.

Molitva je tako snažan most koji sve nas povezuje bili blizu, bili daleko. Molitva nas čini povezanima s onima koji su prije nas putovali ovom zemljom. Ona nas otvara potrebama svih ljudi i uvijek nas čini smirenijima i radosnijima. Zato nikada nemojte dopustiti da vam netko kaže, ako ste vi molitvena zajednica, da vi vršite tek jedan od zadataka Crkve. To nije tek jedan od zadataka Crkve. To nije zadatak koji se prepušta samo nekima koji ne mogu nešto drugo raditi. Molitva je stvarnost koju Crkva živi i koju Crkva ostvaruje.

Kada govorimo o našim zajednicama i o odnosima tih naših zajednica unutar župne zajednice, pa onda o župi unutar biskupije i unutar Crkve, tu je potrebno biti svjestan da smo mi ljudi različiti ljudi. To što smo različiti ljudi nije zapreka ili ne mora biti zapreka, nego je to stvarnost koja nas može i obogaćivati. Upravo zbog toga što smo različiti, imamo potrebu jedni drugima govoriti. Da mi sada svi ovdje jednako mislimo, onda bih ja mogao šutjeti jer i tako i tako svi jednako mislimo. Ali ni vi meni ne biste imali što reći jer svi mi jednako mislimo, a ako jednako mislimo, što ćemo onda govoriti.
To što smo mi ljudi različiti nije zapreka nego mogućnost da svatko od nas da svoj doprinos ovoj našoj stvarnosti. Na poseban se način sjećam svoje rodne župe sv. Nikole Tavelića u Kustošiji, gdje je iz dana u dan bila sve veća zajednica uglavnom žena, majki i baka, koje su navečer prije večernje svete mise u crkvi molile krunicu. Ja sam siguran, premda nemam dokaza, da je upravo ta molitva tih žena, koje su se redovito okupljale u crkvi na molitvu krunice, koju su ukrašavale različitim nakanama i određenim molitvama kao i litanijama, sigurno bila nešto što je prvenstveno iz godine u godinu izmolilo nove moliteljice ili molitelje jer je ta zajednica predanih osoba koje su uranjale u molitvu bila uvijek ta koja je oduševila i nekog drugog da se priključi. Ta molitva je u sebi imala redovito krunicu, znači razmatranje s Marijom Evanđelja Isusa Krista. Imala je i niz drugih nakana koje su se isticale na kraju ili na početku. Ona je u sebi uključivala molitvu majke, bake, djeda, oca za svoju djecu i za svoje unuke. Uključivala je uvijek u sebi potrebe cijele župe i cijelog svijeta. I ta molitva je uvijek imala u sebi i molitvu za duhovna zvanja, znači za sjemeništarce i bogoslove, kandidate i kandidatice različitih redovničkih zajednica. I nemam dokaza, ali imam sigurnost u sebi da je ta molitva u toj župi iznjedrila i duhovna zvanja kojih nema malo. Čini mi se da smo sada živa tri svećenika i da su momentalno dvije djevojke u samostanu, Za jednu zagrebačku župu to je jedan veliki broj. Uz sve moguće formacije, susrete i teološke događaje, za sva ta duhovna zvanja jest presudna ta molitva. Ona je taj ključ jer naime, Isus je vrlo jasno rekao: Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju. I onoliko koliko smo mi kadri moliti za duhovna zvanja, toliko ćemo mi tih duhovnih zvanja imati. I onoliko koliko smo mi kadri moliti za dobra duhovna zvanja, toliko ćemo imati i dobrih duhovnih zvanja. Tu vas želim potaknuti da u svim vašim svakodnevnim molitvama bude svakako i molitva za duhovna zvanja. Tu slušamo ono što nam nije rekao bilo tko nego Isus Krist. Siguran sam da u našem narodu i našoj Crkvi neće ponestati duhovnih zvanja ako ćemo mi ta duhovna zvanja znati izmoliti. Ne znam imena svih tih žena koje su to u mojoj rodnoj župi molile, ali znam jednu stvar da je upravo snaga te njihove molitve donijela upravo procvat duhovnih zvanja i ja osjećam koliko ta molitva i danas na neki način mene nosi. Želim vas pozvati i ohrabriti da i vi tako molite.

Drugo što bih vam želio reći: vi dobro znate, da svećenik ne nastaje u tvornici čavala i da svatko od nas nosi svoje prednosti i nedostatke, svoje radosti i svoje poteškoće, svoje uspone i svoje padove. Svećenik unutar jedne župe pozvan je biti u službi toj župnoj zajednici, znači onima koji se redovito nedjeljom okupljaju na euharistiju, svim zajednicama koje u toj župi djeluju i svim ljudima dobre volje koji na tom prostoru žive. Župnik je postavljen ovdje ne samo za one koji su u vjeri jaki nego je posebno postavljen i za one koji nisu vjernici i za one koji su u vjeri mlaki.To je ono što govori papa Franjo kada nas poziva da moramo poći na periferije, a to znači poći do svakoga čovjeka jer Evanđelje nam jasno govori o tome da će jednaku plaću dobiti radnik i prvog i posljednjega sata i da smo svi pozvani ne zatvoriti se u sebe nego tako djelovati da i druge oduševimo i privučemo.

Vi kao članovi molitvenih vijenaca surađujete sa svojim svećenicima u mnogo stvarnosti. Sigurno su tu i hodočašća i susreti i prostori i ona mjesečna sveta misa. I dobro je da svaki od vaših molitvenih vjenčića pita svoga župnika što to župnik i župa od vas očekuje. Ali jednako tako je dobro da i tom župniku kažete što i vi kao molitveni vjenčići od njega očekujete. Da bi se uspostavila jasna komunikacija treba znati reći i šutjeti, a to znači: kada ste pitali župnika što on od vas očekuje, za to vrijeme se vi ne spremate što ćete vi njemu reći, nego prvo pokušate čuti što on od vas očekuje, a tek onda ćete jednako tako jasno reći što to vi od njega očekujete. Važno je znati reći, ali važno je znati i čuti. Nama se puno puta dogodi da se mi ne razumijemo stoga što netko nama nešto govori, a mi smo u tom vremenu u napetosti što ćemo mi njemu reći. I onda se dogodi da mi uopće jedni druge ne čujemo niti jedni druge saslušamo.
Upravo je to važno: Saslušajmo jedni druge i recimo jedni drugima što je potrebno reći.

Ne treba bježati ni od kritike. Kritika čovjeku pomaže da se korigira i da se izgrađuje. Problem je samo kritizerstvo.

U kritizerstvu imamo situaciju da netko non stop nešto napada, non stop, i on već unaprijed zna da nešto ne može biti dobro, ali nema nikakvog rješenja. On nikada ne nudi neko rješenje. Mi moramo biti zreli članovi, a to znači govoriti ovako: gledajte, župniče, to i to je dobro, ali to i to bismo mogli napraviti bolje. Mi predlažemo i nudimo pomoć, nudimo oduševljenje i sigurni smo, ako bismo to napravili na taj način, da će to biti bolje. To je onda konkretna kritika i ta kritika izgrađuje jer ste prepoznali ono što je dobro i da za ono, što nije dobro, vi imate bolje rješenje.
U tome se moramo odgajati: da imamo rješenje, da imamo ključ i da znamo. Potrudit ću se, evo, na način, da ako mi netko nešto sugerira što je bolje, da ću to prihvatiti. Ako mi netko za sve kaže da nije dobro, onda je to nemoguće. Po zakonu vjerojatnosti ne mogu toliko pogriješiti.

Molio bih vas da imate osjećaja za župnu zajednicu i da shvatite da ste vi dio te župne zajednice i to jako važan dio župne zajednice koja moli. Župe bez molitve nema. Crkva onda postaje muzej, a ne stvarnost – duhovna kuća. I to da se u mnogim župama prije svete mise moli krunica, to je prekrasna stvar koja tu crkvu čini duhovnom oazom i to bi trebalo organizirati ako toga u nekoj župi nema.

Ako vas ima pet u molitvenom vjenčiću, uzmite prve godine da molite prije večernje mise dva dana u tjednu. Pa da samo jedna dođe i jedna predmoli. Oduševit će se, budite uvjereni, i broj molitelja u župi će sigurno rasti. Nikad se ne smijemo obeshrabriti. Ne znam da li je to u Kustošiji počelo prije večernje mise sa dvije ili tri osobe. Sjećam se kao dječak i ministrant i mislim da su bile dvije ili tri osobe koje su molile, a sada je taj broj sigurno pedesetak. Dakle, mi možemo mijenjati stvari i izgrađivati ih.

Uskladimo planove svoje zajednice na tri razine:

1. ) Crkva

U Crkvi postoji određeni plan i plan naše zajednice mora biti u duhu tog plana.
Ako je ove godine papa Franjo proglasio Godinu milosrđa, onda u planovima naših okupljanja, u našim molitvama, u našem čitanju, u našoj edukaciji mora biti zadatak otkriti što je to papa rekao i što nam je poručio kad je proglasio Godinu milosrđa.

2.) Biskupija/nadbiskupija

Zapitajmo se, zatim, što se događa u našoj biskupiji?
Ovdje smo iz različitih biskupija. Koji plan ili naglasak njeguju naše biskupije ove godine? To isto tako mora biti inspiracija naše molitve i našeg života.

3.) Župa

Što se to događa u mojoj župi?
Ne možemo biti dio župe kao molitelji a da ne znamo što se to sve u toj župi događa. Ne da bih ja u svemu sudjelovao, to je nemoguće i nije potrebno, ali moram znati što to moja župa u ovom trenutku ima kao svoje poslanje ili kao svoj osnovni naglasak. Ne bi se smjelo dogoditi da molitveni vjenčići žive neki svoj zatvoreni život. To je onda sektaštvo a ne Crkva. Mi u Crkvi moramo imati antenu za program pape, za program nadbiskupije/biskupije i za program župe. Ne može mi biti svejedno što se to u Crkvi događa i što to Crkva od mene u određenom trenutku traži. I tu bih volio da postoji komunikacija između vas i svećenika u župi na taj način. S tim da morate biti svjesni da u većini župa osim vas postoje i druge zajednice i da je župnik jednako kao što je poslan vama, poslan i drugim zajednicama. Svi mi smo jedan mozaik koji čini život župe, svatko na svoj način i svojim doprinosom i svojim talentom. I svi mi smo odgovorni. Župnik je odgovoran, a mi smo suodgovorni za stvarnost župe. Kako naš narod lijepo kaže: više očiju više vidi. Potrebno je da svi zajedno gledamo i da znademo sugerirati nešto što smo dobro promislili i za što smo sigurni da je bolje od onoga što sada funkcionira. I tu se onda vide prekrasni pomaci.

S druge strane možete se susresti s nekima od nas svećenika koji ima afinitet prema nekoj zajednici. Zbog toga nije potrebno biti ljubomoran ako on isti afinitet nema prema molitvenim vjenčićima. Vi ste se pronašli u molitvenim vjenčićima, a on se možda pronašao na poseban način u nekoj drugoj zajednici. To ne znači da čovjek ne prihvaća ili ne osjeća dobro vašu zajednicu nego je to naprosto tako, svaki od nas ima neki svoj klik ili neku svoju foru. Važno je pitati se da li ja izgrađujem ili razgrađujem župu. Svatko od nas zna što znači izgrađivati a što razgrađivati.

Želio bih vam još nešto naglasiti i pojasniti.
U ovom trenutku možda vas neke stvari zbunjuju, za koje ja osobno mislim da su vrlo, vrlo providonosne.
Do vas će sigurno doprijeti različiti glasi o bl. Al. Stepincu, zašto nije još kanoniziran, zašto postoji nekakva komisija, zašto je potrebno ovako ili onako, da je kriv ovaj ili onaj...
Prva problematična stvar u tome bila bi kada bi bilo tko od nas krenuo promišljati onako kako nam pišu mediji, naime, da je papa Franjo protiv Alojzija Stepinca, i kad bismo iz tog iščitali da mi trebamo dati određena negodovanja na račun pape Franje i da na taj način štitimo bl. Al. Stepinca. Tu bismo trebali stati pred ogledalo, gledati se 15 minuta i ponavljati si da smo glupi i nerazumni. Onaj tko razumije Al. Stepinca zna da je prva njegova stvarnost bila vjernost Petru i njegovim nasljednicima u vremenima koja su bila teža i složenija. Znači, bilo tko da govori nešto u prilog Al. Stepinca i ide protiv pape, taj nije razumio Al. Stepinca.

Drugo: ovo odugovlačenje je sada po meni i providnost.
Zašto? Da se nama kanonizacija Al. Stepinca dogodila recimo prije godinu i pol, to bi nama prošlo onako, jedan dana, malo priče i puno zaborava. Kad su Hrvati očekivali svog prvog kanoniziranog sveca Nikolu Tavelića, onda je to bilo veliko iščekivanje zato što smo tek 1970. godine dobili prvog Hrvata koji je kanoniziran. Nakon toga se dogodila proslava u Šibeniku i nakon toga ništa. I onda je Špiro Marasović ili netko drugi napisao za na Hrvate ovako: Kod Hrvata kad sveca staviš na oltar, to znači kao da si ga stavio na odar. Imaš malo karmina, malo sprovoda, prvu godišnjicu i grob se zaboravi. Zato ja sad mislim da je ovo vrlo, vrlo dobar trenutak. Naime, istina o Alojziju Stepincu će sada zablistati i doći na vidjelo na mnogo načina. S druge strane, papa je u obazrivosti naredio da se osnuje komisija između katoličke i srpske pravoslavne Crkve koja će upravo, ne na temelju rekla – kazala, nego na temelju dokumenata ući u stvarnost tog povijesnog trenutka.

Treće: interes za to vrijeme na našim prostorima raste.
To može biti veliki kvasac i velika korist našoj stvarnosti. Naime, svi ovi napadi protiv Al. Stepinca nisu napadi protiv njega nego protiv onog što je na našim prostorima jedino čuvala i širila Katolička Crkva, a to je ono što je Stepinac rekao: da svaki narod ima pravo na svoju državu i zašto bi se to pravo branilo jedino hrvatskom narodu. Nitko i nijedna institucija u Hrvatskoj za vrijeme 45 godina komunizma i za vrijeme izlaska iz Austrougarske nije zagovarala te hrvatske težnje. Nikakve akademije znanosti i umjetnosti, nikakvi fakulteti, nikakve matice, nitko osim Crkve.
Napad na Stepinca je napad upravo na to hrvatsko pravo za život u svojoj zemlji, za život koji će u toj zemlji omogućiti nama da se razvijamo onako kako bismo se trebali razvijati.

Zato vas pozivam da unutar svojih molitava posebno ugradite molitvu za Stepinčevu kanonizaciju, a to znači: Mi želimo što je moguće bolje razumjeti Al. Stepinca i razumjeti što bi on to danas nama poručio. Crkva nas uči da se svecima valja moliti, ali i njihov primjer nasljedovati. Ako uzimamo Nikolu Tavelića, Marka Križevčanina, Leopolda Bogdana Mandića i Al. Stepinca samo kao one kojima se molimo, napravili smo 50% posla. Crkva nas uči kroz II. Vatikanski sabor sljedeće: svecima se valja moliti i njihov primjer nasljedovati. A nama nije bilo tko rekao; nama je rekao najveći prijatelj Hrvatske, danas sveti Ivan Pavao II., da je Stepinac kompas našoj Crkvi i našem narodu.
Svi ćemo se složiti: papa nas je volio i mi njega volimo, pljeskali smo mu, a on nas je hvalio itd., ali kad papu treba poslušati, onda kao da smo hendikepirani. To su neke stvarnosti o kojima bi trebalo svakako razmišljati.
Mislim da biste trebali staviti u program Molitvenog vijenca, uz njegovanje pobožnosti prema Mariji, u kojoj nikada ne možemo pretjerati, i njegovanje pobožnosti prema hrvatskim svecima i blaženicima i to kroz molitvu, ali i kroz nasljedovanje njihovog primjera.

..............................

Na kraju duhovne obnove, koja je prošla u iznimno dobroj i ugodnoj atmosferi, predsjednica Marina Šturlić uručila je mons. Korenu u znak zahvalnosti jednu zanimljivu uokvirenu fotografiju koju je snimio Darko Šturlić prošle godine na Mariji Bistrici u vrijeme našeg hodočašća. Na fotografiji se "u društvu" našeg bl. Alojzija nalaze dva svećenika: mons. Zlatko Koren i vlč. Dominik Glasnović-




Post je objavljen 04.03.2016. u 08:41 sati.