Praksa samovanja i svakodnevni ritam molitve ključni su elementi posta bez koji on neće polučiti željene učinke. Samo u molitvi možemo, u razgovoru s Bogom, doći do jasnoće o tome koji su naši životni prioriteti. Da bi to postigao, sveti se Antun povukao u jedno pustinjačko boravište, ali isprva se držeći u blizini kuće. Možda bi za nas pustinjačko boravište mogao biti neki prostor unutar našega doma, omiljeni stolac s kojega se pruža pogled na naš omiljeni prizor, možda na prirodu koja je ispred našega prozora. Kad čvrsto zauzmemo to povoljno mjesto u svemiru, možemo svakodnevno promatrati mijenu godišnjih doba i vremenskih prilika, na primjer, ili ptice kako jedu iz svoje hranilice, imajući tako tračak uvida u Božju ljepotu.
Origenu se pripisuje zasluga za nastanak onoga oblika molitve koji se naziva lectio divina, doslovno: božansko čitanje. U sljedećim se stoljećima ovaj osebujni način molitve pokazao vrlo podesnim za otkrivanje bogatstva Svetoga pisma i za crpljenje duhovne okrjepe koju tražimo u samovanju. To je oblik molitve koji se izravno temelji na ljudskoj psihologiji. Sastoji se od 5 koraka: (1) priprave; (2) razmatranja odabranoga teksta koji može biti neki redak iz Svetoga pisma ili pojedini molitveni zaziv ili čak samo jedna jedina riječ; (3) zamišljanja da nam se u tom trenutku Bog osobno obraća; (4) donošenja odluka kojima ćemo poruku koju smo primili od Boga primijeniti u svom životu, i konačno, (5) počivanja u božanskoj prisutnosti.
Prije započinjanja lectio divina potrebna je priprava zato što naš um, naravno, mora biti ispražnjen od svega ostalog pri ulaženju u tihi ritam kontemplacije. Važno je zauzeti ugodan položaj, paziti na udisaje i uzdisaje te koristiti, ako vam to pomaže, omiljeni zaziv. Na primjer, omiljeni zaziv koji su monasi rado molili jest: „Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku.“ Koncentriranje na riječi popu ovih može na m pomoći smiriti um tako da se možemo uistinu usredotočiti na molitvu.
Sada smo spremni pristupiti tekstu. Svoj um najprije usmjeravamo na njegovo doslovno značenje. Ponavljamo tekst u sebi više puta, povremeno zastajkujući kako bismo dopustili riječima da izvrše utjecaj na nas. Razmišljamo što nam one kažu, pri čemu se možemo služiti i biblijskim komentarima ako to želimo. Gledamo kakav je njihov kontekst unutar Biblije i na što se tamo odnosi taj događaj ili opomena.
Na ovome mjestu spremni smo za uzlijetanje. Uzdižemo se u svojoj mašti iznad doslovnoga značenja teksta. Sada to više nije što pripada prošlosti, nešto što je bilo upućeno ondašnjim ljudima, već živa riječ koja nije nadahnjivala onda, već koja nadahnjuje i mene sada. Ja sam u tom biblijskom prizoru. Što mi on to govori i u kakvoj je to vezi sa situacijom u kojoj se nalazim, s odgovorima koje tražim?
U četvrtom koraku pokreće se naša volja: Što sada trebam činiti u svjetlu onoga što mi se u molitvi otkrilo? Koje promjene, koje korake moram poduzeti u poslušnosti prema Božjoj poruci? Treba shvatiti da molitva nikada nije tek „provođenje vremena s Isusom“. Postoji neka dublja potka u svemu tome. Radi se tu o mojem dubljem, neprekidnom obraćenju.
Ovo je mjesto na kojem se lectio divina obično završavala sve dok nedavno nije bio ponovno otkriven njezin peti i završni korak. Katkada se to naziva „molitvom sabranosti“. Radi se o poniranju bez riječi i misli do samoga središta našega bića gdje Bog obitava i počivanju na tom mjestu u njegovoj prisutnosti. Nalazim se u stanju milosnoga blaženstva i zastajem kako bih uživao u njegovu miru.
Naše bi pustinjačko samovanje valjalo katkada produžiti izvan uobičajenoga vremena za dnevnu molitvu i protegnuti ga na čitav dan. Na ovomu je mjestu i te kako važno strogo pridržavanje Božje zapovijedi o danu počinka. Oslobađajući se svojih takozvanih „žurnih“ poslova, možemo se učiti poniznosti pred Bogom i njegovati zahvalnost za Božje darove.
Charles M. Murphy, Duhovnost posta
Post je objavljen 03.03.2016. u 23:12 sati.