Jednog proljetnog petka 1996-te godine moja mi je majka u kupaonicu donijela bijele pamučne gaće s rupicom pozadi i bijelu potkošulju. Znate one sa šlinganim ukrasom između naramenica? E, tu. Obrisala sam se i obukla donje rublje, a onda sam obukla kariranu haljinicu koju sam naslijedila od sestrične, a ona ju je naslijedila od pitajboga koga. Mama mi je obukla bijele štrample i isplela dvije pletenice. U ukrasnu vrećicu stavila je čokoladu, malu teglicu s domaćim medom i PEZ bombone. Donijela mi je čestitku koju sam sama pravila cijelo popodne, ukrašavajući ju do najmanjih detalja i prije nego sam ju pažljivo položila pored čokolade, meda i PEZ-a, još sam jednom provjerila gramatiku.
Nakon što smo obje ustanovile da je sve u savršenom redu, ali da možda ipak nisam trebala stavljati šljokice, čipku i parfem na rođendansku čestitku razrednom prijatelju, spremila sam ju u kuvertu koju sam isto tako sama pravila.
"Nema veze, i čipka i šljokice su plave" umirila me mama, "a miris će se sigurno svidjeti teta Svijetlani!" (mami razrednog prijatelja).
Još mi je jednom provjerila pletenice, otvorila mi vrata i ispratila me uz zagrljaj i poljubac.
Kako svijet još nije bio jedno ružno i strašno mjesto, sama sam pošla 3 ulice dalje do kuće svoga prijatelja i putem pozdravljala susjede koji su stajali pred kućama i raspravljali o tome hoće li kiša ili pak neće.
Inače, u to vrijeme susjedi su bili svi kojima sam poznavala lica, tako da sam veselo cvrkutala "Dobar dan, susjed/a!" cijelim putem.
Došla sam prva, kako je to uvijek bivalo, poljubila sam prijatelja u obraz i zaželjela mu sretan 8. rođendan. S osmijehom je prihvatio ukrasnu vrećicu i uveo me u njihov dom. Njihov se dom uvelike razlikovao od našeg, bio je daleko veći, ispunjeniji svijetlom i na svakom drugom koraku nešto svjetlucavo odvraćalo mi je pozornost. Uvijek je bilo slatkiša i sokova, ne samo na Božić, Uskrs i rođendan, ali mama mi je govorila da slatkiši i Cola nisu zdravi, a znala sam da su skupi, pa nisam nikada žalila što se u našem špajzu neće naći zaboravljeno Kinder jaje.
Pozdravila sam čika Tihomira i teta Svijetlanu, te prenijela pozdrave moje mame i pristojno sjela na stolac dok sam čekala da Domagoj posegne u ukrasnu vrećicu (koju sam, naravno, dodatno ukrasila s autima koje sam izrezala iz sportske rubrike nekih dnevnih novina).
Kada je primjetio aute (svi su nam bili Ferrari), uzbuđeno je pozvao oca da mu pokaže kako je dobio najbolju vrećicu ikad i pitao ga može li u tome nositi knjige u školu.
S najtoplijim osmijehom zahvalio mi se na čokoladi i medu (baš taj voli najviše, kako sam samo znala), a kada je u ruke uzeo čestitku, oduševljenju nije bilo kraja!
Ne sjećam se što je pisalo, znam da sam pisala litanije, ali kada ju je pročitao, prislonio ju je na srce i rekao mi da sam najbolja djevojčica koju zna i da ću mu uvijek biti najbolja prijateljica.
Mislim da sam mu se malo sviđala, ili su ga osvojile pletene kečkice, ne znam, ali samo je meni rekao da sam "najbolja djevojčica koju zna" tako da nisam bila jako ljubomorna kada se i ostalima lijepo i ljubazno zahvalio za svaki poklon (čokoladu i gumene bombone) koje je dobio. U običnim i nepersonaliziranim vrećicama, da napomenem.
Kratko je trajalo to naše "najbolje prijateljstvo", ali taj je dječak izrastao u skromnog, prekrasnog i vrijednog čovjeka koji poštuje druge ljude. Njegova mama i moja su se ispijale kave jedna kod druge dok smo se mi igrali. Moja mama u njihovom velebnom domu, njegova mama u našem skromnom. On kod mene s nekoliko autića, ja kod njega u moru autopista i tračnica s vlakovima.
Ne da nikad nisam osjetila neku razliku među nama, nego su me još svugdje vodali sa sobom (od aqua-parkova do vikenda organiziranim za klince na nekim jezerima) i uvijek mi zahvaljivali na društvu.
Tek sam pred kraj osnovne škole shvatila da su oni, kako se ono kaže - bogati. Nitko to od naših razrednih kolega nije znao. Jer zašto bi, pa trebaju li djeca uopće znati što to znači? Kasnije sam saznala da nije imao mobitel samo iz razloga što nema nitko drugi. Jedva je dobio digitalni sat, siroče! :D
Čika Tihomir i teta Svijetlana bili su i ostali krasni ljudi koji su pokazali da imaju više samo onda kada je trebalo drugome pomoći.
___
Ostala sam u šoku neku večer pročitavši prepisku dopisivanja Ivine i Zarine majke, gdje Ivina mama objašnjava Zarinoj da je ona "školovana i da NEKUPUJE u dućanima kao što je HM", pa joj po maloj vraća poklon bon u vrijednosti od 200 kn koji je Zara zajedno s leksikonom donijela na rođendansku proslavu njezine osmogodišnje kćerke. Nisam znala plače mi se od bijesa ili jada!
Kamo ide ovaj svijet? Pa mi smo za rođendane nosili čokolade i bombone, pobogu! Što mislite koliko je jedna čokolada s grožđicama prošla ruku? Nitko ih nije volio i samo smo ih slali dalje, ali smo uvijek ljubazno zahvaljivali na prekrasnom poklonu!
Pisali smo čestitke, ukrašavali ih i čuvali one koje smo dobili.
I sada smo normalni i sretni ljudi, puni ovakvih lijepih uspomena i kutija sa rođendanskim čestitkama s kojih su davno pootpadale sve šljokice, ali su zadržale isti sjaj.
I zasigurno nećemo odgojiti monstrume koji će nas popljuvati jer smo im kupili Škodu, a ne Audi.
Znate zašto? Jer ćemo ih odgojiti da nije bolji onaj s Audijem i da si sami zarade za koji god žele.
Post je objavljen 01.03.2016. u 18:35 sati.