Grijeh je pojam koji se koristi u religioznim, odnosno vjerskim naukama, a dolazi od grčke riječi: hypocrisis, što u prijevodu znači: gluma. U staroj Grčkoj to je bio termin kojim su se nazivali glumci koji stalno zavaravaju druge. Kako je grijeh pojam čiji se početak nalazi u vjeri, tako ga svaka religija drugačije tumači. Islam dijeli grijehe na teške i lakše, odnosno male grijehe. Najteži grijeh u Islamu su oni grijesi koji se izvode iz vjere, a tu spadaju: kurf – nevjerovanje u boga Alaha, ostale istine vjere (meleke, kitabe, poslanike i sudnji dan) i širk – umjesto u Alaha, vjerovati u druga božanstva, kipove, slike, životinje, te pridavanje božanske svetosti i veličine ljudima. Treći veliki grijeh je psovanje, podcjenjivanje i na bilo koji način ponižavanje islamskih svetinja. Zatim, grijesi koji nisu izvedeni iz vjere a ubrajaju se u teške: piti alkohol, jesti svinjetinu i mast od svinje, vrijeđati i ne poštivati roditelje, svjedočiti krivo, prisvajati tuđu imovinu i zavidjeti. Mali grijesi su: gledanje u harem, razgovor u vrijeme učenja, odnosno veličanja Alaha. Tko uzastopce ponavlja male grijehe čini veliki grijeh. Tko učini jedan od teških grijeha, a umro je da se nije pokajao Alahu, smatra se da je umro ko nevjernik pa će njegovo vječno prebivalište biti u Džeehenemu . Budizam je jedinstvena svjetska religija, usko povezana sa hinduizmom, te se od ostalih svjetskih religija, drastično razlikuje po pitanju grijeha. U Budizmu se grijeh tumači kao neznanje i odvojen je od ljudskog bića, odnosno, neosoban. Grijeh se doslovno smatra „moralnom greškom“ Kako oni karmu tumače kao prirodnu neosobnu ravnotežu, tako i grijeh smatraju neosobnim i popravljivim. Za Budista postoji samo etičan život i nada u prosvjetljenje, koje se postiže nirvanom – najviši stupanj postojanja, a put i način dolaska do toga ovisi o pojedincu. Loši postupci stvaraju lošu karmu koja se može prenositi iz života u život. Postupcima koji će izazvati pozitivnu karmu, može se eliminirati loša karma. Kada dobra karma nadjača lošu karmu dolazi do prosvjetljenja. Kršćanstvo, pak grijeh objašnjava kao problem s vječnim i teškim posljedicama. Navodi sedam smrtnih grijeha: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost. U odnosu na Islam, grijesi u Kršćanstvu nizu izvedeni iz vjere, već iz ljudi. Vatikan je 2008. Godine, dodao još sedam smrtnih, modernijih grijeha, a to su: ugrožavanje okoliša,genetska manipulacija, akumulacija pretjeranog bogatstva, izazivanje siromaštva, distribucija i konzumiranje droge, moralno dvojbeno eksperimentiranje, kršenje temeljnih prava ljudske naravi, te je tim činom grijeh s individualne razine dignut i na globalnu. Kazna za grješne je ili raj ili pakao, ovisno o Božjoj milosti, pokajanju i etičkom i moralnom životu pojedinca. Kako je religija donijela pojam grijeha, tako je i društveni sustav donio pojam zakona i kazne za nemoralno ponašanje. Tu su u smislu grijeha okarakterizirana djela i nepromišljeno izgovorene riječi koje su neprihvatljive opće prihvaćenim moralnim standardima. Međutim, mora se shvatiti da je pojam o moralnosti individualan a posljedice su univerzalne. Kao posljedica, odnosno kazna za počinjeni grijeh(nemoralnu) radnju u duhovnom svijetu, javlja se grižnja savjesti, bojkot okoline, prijekor i svi prateći negativni osjećaji. Dok u svjetovnom pogledu, posljedica je ili novčana ili zatvorska kazna, ovisno o veličini i težini dijela koje je u suprotnost sa propisanim zakonskim normama. Bilo svjetovno bilo duhovno i zakon i grijeh pojmovi su kojima je prvobitna namjera uvođenje reda i kontrola ljudskog ponašanja. Isus je pojam grijeha pripisao pojedincu, te ga smatrao sastavnim dijelom ljudskih navika, a nikada se nije doveo u situaciju suca, niti je ikoji grijeh osudio.
Prvobitni grijeh, prema Bibliji, povezuje se s procesom razdvajanja, točnije odvajanja čovjeka od svoje biti ili svrhe. Svi naredni događaji, odnosno, grijesi posljedica su tog razdvajanja.
Određena pravila ponašanja odredili su ljudi, na osnovi individualnog, a zatim kolektivnog ega. Stoga se Isus nije zamarao kažnjavanjem i pokajanjem, rajem ili paklom, već je prepusti to ljudima, prvim tvorcima tih pojmova. Sama bit ove poruke je da je grijeh sastavni dio ljudske naravi kao i njegovo tumačenje i u tom pogledu pred Bogom smo svi isti. Kako je Isusovo učenje temeljeno na osobnosti svakog pojedinca, tako je i čin grijeha, te pokajanje i oprost koji slijede ili ne, nakon počinjenja grijeha, također nešto s čim se suočava sam pojedinac te isto tako snosi osobne posljedice. Oprost od grijeha također je individualne prirode, gdje Isus također naglašava kako sam oprost pripada čovjeku kao i njegova ili pokora ili kazna. Od svih grijeha koje čovjek može i u stanju je počiniti, Isus je smatrao da se može oprostiti, osim grijeha protiv Duha Svetoga. „I zato kažem vam, svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li ko bogohulstvo protiv Duha Svetoga neće se oprostiti. Rekne li ko riječ protiv Sina čovječjega oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu, ni u budućem“ ili „kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se Kraljevstvo razdjeli, ono ne može opstati. Ako je Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati nego mu je kraj. Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliko god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka, krivac je grijeha vječnoga.“ Činjenica je a može se izvući iz prethodnih dviju Isusovih izjava, mi možemo oprostiti i drugome i sebi svaki grijeh, a može ni naša istinska duša oprostiti zlo naneseno njoj. Mi možemo govoriti da smo prešli preko toga da smo oprostili, ali činjenica je da se zaboraviti ne može i to ne iz razlog da se ne želi, već je tako. Ljudski mozak tako funkcionira. Svaka naša misao ili radnja ostaje spremljena negdje u mozgu, a ona koja ima veliki utjecaj na naše cijelo biće, što grijeh svakako ima, zasigurno neće otići u zaborav. Stoga, bez obzira o kakvom se grijehu radi, počinili ga mi, ili drugi pa je grijeh imao utjecaj i na nas, ne može se zaboraviti i koliko god se trudili uvijek će biti prisutan i uvijek će imati utjecaj na naša sljedeća iskustva. Isto tako,posljedicu grijeha mi nismo sposobni zaustaviti. Na ovaj ili onaj način, grijeh uvijek ima posljedicu i ne može je se izbjeći i zanemariti. I koliko god se mi trudili našu recimo, grješnu radnju, sakrivati i gurati pod tepih, ona će već naći načina za izlazak na svijetlo dana. Znači grijeh je nanošenje iskrivljenih i negativnih predodžbi i doživljaja, iskonskoj biti čovjeka, bile one nanesene od vlasnika te duše ili od drugog čovjeka. Čovjek, koji jeste u biti samo božanstvo, sposoban je napraviti svaki grijeh isto tako i oprostiti svaki grijeh, no pitanje je može li oprostiti sebi. Grijeh je nastao kao posljedica odvajanja, odnosno dualizma. Dobro smo odvojili na dobro i njezinu suprotnost – loše, a lošem smo nadjenuli ime, grijeh. Danom mogućnošću izbora, biramo između tih dviju krajnosti, a sa jednom drugu nastojim ispravljati.
Kako osuđivanje i karakteriziranje nije osobina Boga, nije ni izvorna osobina čovjeka, tako nije ni grijeh. Grijeh je posljedica odluke ili propusta. Bog, Kraljevstvo, svejedno kojim ga imenom zvali, dao nam je igralište na kojem mi igramo igru i određujemo pravila igre. Koliko i kako ćemo zaista igrati i koliko će igra zadovoljiti nas, ovisi o pravilima koje smo odredili. Ako zaigramo svoju igru, određujući svoja pravila, imamo vlast i kršiti ta pravila i snositi posljedice koje ta kršenja donose. Tuđoj igri, s tuđim pravilima, kao pozvani igrač, dužni smo poštivati ta pravila igrati prema njima. Pravo kršiti tuđa pravila nemamo,a ako nam iz nekog razloga ne odgovaraju igru napuštamo bez osuđivanja i kritiziranja.
Ja sam, s današnje perspektive, puno vremena trošila na osuđivanje i kritiziranje, a gotovo ništa na ispravljanje i pokajanje. U mojem umu, svaki događaj, čak i onaj neovisan o meni, a ako nije bio u okvirima moje prihvatljivosti, predstavljao je grijeh. Čak se nisam ni trudila razmisliti o uzroku i svrsi određenog postupka, ali se sve svodilo na osudu i karakteristiku grijeha i grešnika. Za svoje grijehe sam uvijek imala opravdanje, i uvijek sam zahtijevala razumijevanje. Ako razumijevanje nisam dobila, opet bi drugi bili grješnici, a ja neokaljana i čista.
Postavlja se pitanje: Gdje je tu bračna zajednica, ili zajednica roditelj dijete? Zdrava bračna zajednica nastaje na privlačenju sličnih ili istih karakteristika i očekivanja. U takvoj zajednici mogu se igrati dvije igre na jednom igralištu jer se pravila podudaraju ili se s vremenom sjedinjuju, što ovisi o samoostvarenjima oba igrača. Bitno je ne izgubiti svoje jastvo u procesu igre ili ga pronaći ako je bilo izgubljeno. Svatko igra svoju igru ne osuđujući tuđu. U tom procesu griješimo, padamo, dižemo se. Ako naše posrtanje nije grijeh, nemamo pravo niti tuđe posrtanje karakterizirati kao grijeh. Jer termin grijeh i grješan jeste deklariranje i karakteriziranje.
Postavlja se pitanje: Može li čovjek uopće ne griješiti, odnosno biti ne- grješan?. Mislim da ne, osobito ne u kontekstu kojim je crkva definirala grijeh. Prema njoj, grijeh se može počiniti riječju, mišlju, djelom i propustom. Riječ, misao i djelo su radnje koje mi možemo kontrolirati i kojim možemo upravljati, međutim propust ima svoju težinu. Mi svakodnevno činimo propuste htjeli to ili ne. Dok radimo jedno, ne možemo biti drugdje. Dok mislimo jedno, ne možemo misliti drugo, stoga htjeli ili ne uvijek će biti nečega što propuštamo. S druge pak strane, razumljivo je zašto je crkva propust navela kao jedan ud uzroka grijeha. Pokajanje grijeha i oprost može se dobiti u crkvi putem svećenika kao zastupnika Boga. Ne napraviti propust neizvedivo je ljudskom biću, te će se uzročno-posljedičnom reakcijom ljudi slijevati u crkvu radi pokajanje i oprosta. Ja, osobno sam pojam“propust“ izbacila iz uzroka grijeha, jer me asocira na sredstvo manipulacije, a to jednostavno nisam željela. Nisam se niti trudila vježbati „nepropuštanje“ , jer je neizvedivo, barem u ovom kontekstu. Suprotno od toga, propustom se može smatrati nešto što smo vidjeli, učinili ili je drugi učinio, a grijeh je, te smo odlučili to zanemariti ili smo zanemarili radi slabije ili nikakve pažnje. Kako god, sebe dovodimo u kontradiktoran položaj. Primjerice, ako je netko počinio grijeh, mi smo to zanemarili (propustili) jer nije naša stvar niti nije na nama prosuđivanje toga. Uzmemo li si pravo upozoravati na počinjeno, htjeli mi ili ne, dovodimo se u položaj kojim opet prosuđujemo drugog ili karakteriziramo i deklariramo, što je opet u suprotnosti sa onim što želimo postići na duhovnom putu. Grijehom se, da ima određeni smisao i svrhu, trebaju definirati one misli i radnje (bez propusta) koje su u suprotnosti sa moralnim kvalitetama čovjeka, te one radnje koje narušavaju istinski smisao postojanja čovjeka pojedinca. Svrha i smisao izrada popisa sedam smrtnih grijeha, teških i manjih grijeha, je da se odrede norme ljudskom ponašanju. No i bez tih navedenih normi svijet bi funkcionirao isto kao i s njima. Sama priroda čovjeka je takva da svaki čovjek,(osim iznimaka sa stvarnim duševnim poremećajima) ima savjest, odnosno ugrađene instinkte koji usmjeravaju ponašanje k dobrom. Besmisleno je sakrivati se od straha, krivnje ili srama, ionako je sve vidljivo i ništa se ne može niti neće sakriti, jer je u Božjim očima, nebitno gdje i kako vidimo Boga, već sve otkriveno. Ništa zemlja nije sakrila što nebo nije otkrilo. Prema tome, možemo mi grijeh pokušati sakriti pred drugima, ali pred sobom ne možemo niti nikada nećemo, i uvijek će nas pratiti poput sjene. Naš duh je sveprisutan, bez vremenskih i prostornih ograničenja, kada jednom spozna i osjeti grijeh, imat će ga zauvijek. Razlika je u tome, možemo li mi dalje funkcionirati bez da on utječe da naša daljnja iskustva. Zbog toga je Isus rekao da se grijeh protiv Duha Svetog ne može oprostiti. Definicija grijeha, bila vjerska ili svjetovna, pojedince sa duševnim poremećajem nije, niti će zaustaviti, u njihovim radnjama. To su pojedinci koji u svijesti ne mogu ili uopće nemaju mehanizam koji može razlikovati dobro od lošega, a suvremeni svijet ionako tu činjenicu tretira kao olakotnu okolnost, odnosno izgovor. Pa čim je teži grijeh, tim je lakši oprost. U drugu kategoriju iznimaka spadaju oni kojim imaju svijest o moralnim vrijednostima, ali nisu shvatili posljedice.
Čin izbora je čin stvaranja. Ono što izaberemo ima svoju posljedicu. Dobar izbor uzrokuje dobru posljedicu, loš izbor lošu. Od posljedica izbora ne možemo se sakriti niti pobjeći. Dobar izbor je ono što nije grijeh, a loš izbor je ono što je grijeh. To je filozofija zakona privlačnosti. Primjerice svaka laž za sobom nosi posljedicu kao što su osjećaj nelagode, srama, gubitak povjerenja, strah. Svaka istina također nosi posljedicu kao što su, mir, sigurnost, povjerenje i radost.
Međutim, Isusova izjava. „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen“, definitivno ukazuje na problem osuđivanja, odnosno koliko pravo imamo, i imamo li uopće, suditi i preispitivati postupke drugog, bili oni dobri ili loši. Ako temeljito preispitamo i analiziramo svoje prošle i sadašnje postupke, možemo li tvrditi da smo bezgrješni? Mi ne moramo činiti isti grijeh kao i onaj koga osuđujemo kod drugog, jer nebitno je o kakvom se grijehu radi. Činjenica je da smo griješili u nekom drugom odnosu ili postupku, možda sasvim različitom od te osobe. Ali griješili smo. A činjenica je, da baš ono na što najglasnije i najburnije reagiramo kod druge osobe, je baš ono što pokušavamo sakriti kod sebe, a možemo to nazvati čistim i namjernim skretanjem pažnje u svrhu sakrivanja svojeg grijeha i svoje slabosti.
Meni je teže razumijevanje pokore, od grijeha. Sam čin grijeha, kako prije nisam, sad ga priznajem, što smatram velikim korakom. Više ne dozvoljavam sama sebi ignoriranje i bježanje od onih radnji koje su u potpunoj suprotnosti sa istinom, mirom, dobrim, a koje sam ja uzrokovala bilo namjeno bilo svojom nepromišljenošću. Znam kada griješim, znam što je bio grijeh u mojim dosadašnjim iskustvima, i ako ništa drugo, postala sam dovoljno hrabra i jaka suočiti se s tim. No, problem je, da li je čin suočavanja, odnosno priznanja, dovoljna pokora. Samo priznanje ima svoju težinu, isto kao i nošenje grijeha bez priznanja. Prema opće priznatoj definiciji pokora je čin kajanja kojom osoba pokazuje svoju iskrenu namjeru da više ne sagriješi, a može uključivati i čin popravka štete nastale kao posljedica grijeha. Glavni cilj pokore je pomirenje s Bogom (sa sobom) i s ljudima, te nastavak života bez grijeha na moralan i etičan način. Čak postoji definicija prema kojoj pokora služi za dokazivanje poniznosti pred Bogom, s čime se definitivno ne mogu složiti. Stavljanjem priznanja i poniznosti u istu kategoriju, definitivno će jedno pobijati drugo. Pokora je čin priznanja, prihvaćanja i sanacije, a ne poniznosti. Kad sam sama sebi priznala grijeh, prihvatila tu spoznaju, potrudila se ili naučiti, ili sanirati nastalu štetu, nikada se nisam osjećala ponizno. Osjećala sam se hrabrom, jakom i velikom. Ponižavao me je sam čin grijeha, ali ne pokore. Saniranje nastale štete ne može uvijek biti potpuno. Možemo li očekivati da će nam osoba koju smo uvrijedili, uvijek i bezuvjetno oprostiti? Možemo vratiti uzeto, a možemo li sanirati uvredu?
Isus je rekao:“Doneseš li svoj dar na žrtvenik, a ti se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i donesi svoj dar."
Za nas nije bitno hoće li nam osoba oprostiti ili ne. Za nas je jedino bitno priznanje, žaljenje i pokora, a postupak druge osobe nije naša stvar.
A.B.
Post je objavljen 29.02.2016. u 15:11 sati.