Došao sam u Osijek, sve super. I ugovor o najmu na godinu dana je potpisala. I onda nakon 2 dana ne želi više znati za mene.
Nije se ni uselila, nismo se ni posvađali, ništa se nije dogodilo.
Samo tako.
Shvaćam da joj je stres što će živjeti sa mnom, ali nikada ju nisam nagovarao na to i sama to zna. Nisam znao koliko joj je bio problem jer mi nije htjela reći, čak ni kada bih pitao, vadila bi se na ispite i slično.
Nadam se da se samo uplašila žajedničkog života, iako to useljenje ne znači da je sada to to i da nema izlaza. Pa i sama zna da bi prekinuli sporazumno, ako bi vjidjeli da nam zajedno ne ide. Spreman sam na to. Ali ne želi ni pokušati. Pa da je rekla da eto ju je strah i da bi radije neko vrijeme bila još malo odvojena u drugo stanu, bio sam spreman na to. Čak sam i mislio da će mi to reći kada je došla ozbiljna u utorak kod mene s namjerom da prekine.
Jedina stvar koju očito neću saznati je možemo li mi živjeti sretno zajedno. Mislim da možemo i da bi joj uz mene bilo prekrasno, ali sam isto svjestan da nam može biti i loše i u tom slučaju ju definitivno ne bih zadržavao jer ja nju volim i sretan sam kada je sretna uz mene i ja nju ne želim držati uza se nesretnu. Toliko mi je samo puta rekla da bi bilo prelijepo uz mene i da bi se sigurno slagali i da bi sve bilo u redu da sam uz nju i onda ovo.
Bio sam tako sretan što ću napokon moći djelima svaki dan pokazivati koliko u volim, što neće puno toga biti samo na riječima. Pa ona je moj život.
Hoću li moći i dana više ovako ne znam.
Post je objavljen 26.02.2016. u 23:27 sati.