I prolazi vrijeme bez da nas pita
gdje bismo mi i kojim putem.
Ne osvrće se, ne gleda za sobom,
samo naprijed grabi
I gdje će stići, svi već znamo,
samo ne znamo za koje vrijeme,
koliko radosno i koliko bolno
stižemo do mjesta poniranja.
Ni koliko je radosti na tom putu
za nas još predviđeno,
ni koliko tuga još neprebolnih
moramo odbolovati...
Nek' ide vrijeme, kad već nije naše
da njime upravljamo!
Nek’ ide život, začin mu dodajmo
da ga ljepše proživimo!
I neka su prijatelji uvijek oko nas,
tamburaši, pjesma i ples,
neka su radosti pune čaše
i osmijehom ukrašena lica!